Preuzevši teret prvih kršćana – onih koji rekoše da su εκκλησία, zbor svetih te svakodnevno izgovarajući ovu Isusovu pluralnu molitvu žrtvujmo svu svoju sebičnost darivajmo jedni druge svakim dobrom. Poput Oca.
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«
I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.
I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«
Lk 11, 1-13
Većini kršćana je dosta dobro poznato da su evanđelja kao i svi novozavjetni spisi napisani na grčkom jeziku, jeziku onodobnih pismenih ljudi. To bogoduho Pismo, od kojeg se poseban naglasak stavlja na evanđelja, uz to što je nadahnuto, nastalo je u određenom nezamjenjivom krugu ljudi. Taj svoj krug, tu svoju skupinu nazvali su εκκλησία (ekklesia – crkva). Etimološko značenje ove riječi je skup, zbor, zajednica. Čini mi se da ovaj ulomak evanđeoskog teksta govori nešto o tome nama, ovodobnoj toj istoj zajednici koja mora preuzeti breme toga što oni rekoše za sebe da su zajednica.
Isus uči svoje moliti. Tu molitvu ne usmjerava prema sebi, iako je mogao – vjerujem da mu nitko ne bi previše zamjerio. Izgovara im molitvu Ocu u kojoj je zamjetan pluralni oblik molitve, tj. molitve u množini. Na taj se način ne moli samo za sebe, za svoje ponekad odviše i sebične želje. Evanđelist Matej će na početku ove molitve, za razliku od ovog Lukinog teksta napisati: »Oče naš« pomoću čega je lako spoznati da mi molitelji nismo samo individue nego da imamo s drugim moliteljima nešto zajedničko – Oca kojeg molimo. Da smo ipak pluralni. Da pripadamo istom krugu ljudi, istoj zajednici, s kojima smo dužni stupati u interakciju te poput oca koji dobrim dariva sina darivati druge. Ti drugi su nam, na neki način, upisani u naš genom te s njima trebamo biti u odnosu i upućivati jedni na druge. Poput Isusa koji upućuje na Oca.
Isus ovdje govori nešto i o prijateljima. Moram priznat da je pitanjem: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja?« isprovocirao da se zapitam: »Kome sam prijatelj poput Oca«. Oca koji nije sebičan, koji sve čini za druge. Za one koji od njega primaju, kojima nalazi i kojima otvara. I ne samo to, ne daje samo ove vremenite potrebe nego i Duha Svetog.
Preuzevši teret prvih kršćana – onih koji rekoše da su εκκλησία, zbor svetih te svakodnevno izgovarajući ovu Isusovu pluralnu molitvu žrtvujmo svu svoju sebičnost darivajmo jedni druge svakim dobrom. Poput Oca.
