Crkva se od samog početka sjeća svetih apostola Petra i Pavla u jednom blagdanu, pokazujući tako da u zajednici vjernika postoje različiti darovi i različiti načini vjere, ali jedan je cilj. To je lijepo izraženo u današnjem predslovlju: Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njenih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih.
Danas slavimo svetkovinu svetih Petra i Pavla, dva velika svjedoka i učitelja vjere koji su umrli mučeničkom smrću. To su dvije dragocjene karike u dugom lancu Isusovih svjedoka koji seže sve do nas.
Šimun Petar, ribar iz Betsaide, kojemu je Isus promijenio ime u Kefa ili Stijena, pripadao je skupini dvanaestorice i, kao jedan od prvopozvanih, pratio je Isusa od početka Njegova javnog djelovanja, kao posebni svjedok njegovih djela i riječi. Pokazao se kao iskren i velikodušan čovjek, iako na trenutke brzoplet i previše samopouzdan. Bio je to Petar, kao što je prikazano u današnjem Evanđelju, kao prvi od apostola koji je Isusa priznao kao Mesiju i Sina Božjega. Ovo je izvanredno priznanje. Vidimo da Isus pita svoje učenike: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ (Mt 16, 13) Svaki od njih odgovara navodeći različita ljudska mišljenja o njemu. Međutim, kad Isus postavi drugo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mt 16, 15), jedino pitanje koje zahtijeva osobno uvjerenje, na njega odgovara samo Petar: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16). Šimun je jasno priznao Isusa kao Mesiju i Božjeg Sina, nije se sramio niti se bojao svoje vjere. Budući da mu je vjerovao, mogao je postati Stijena. Isus ga odmah podsjeća da je takva vjera milost, dar samoga Boga (Mt 16, 18) i da takva vjera može biti potpora tj. temelj na kojem se može graditi vlastiti život i biti oslonac drugima. Zbog toga ga Isus naziva Petrom, odnosno Stijenom: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16, 18).
Pavlov način vjere bio je drugačiji. Kao revni farizej progonio je mladu Crkvu, ali Isus ga je čekao na putu za Damask. Zaslijepljen svjetlošću, ležeći na zemlji, čuo je Gospodinov glas: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj 9, 4). Savao odgovara: „Tko si ti, Gospodine?“. U odgovoru je čuo: „Ja sam Isus koga progoniš“ (Dj 9, 5). Ovaj susret s Isusom potpuno je preobrazio Pavla, bacio ga jednom zauvijek u zagrljaj uskrslog Učitelja, kojemu je tada s nevjerojatnom revnošću i predanošću služio kao misionar i učitelj naroda. U svojim pismima Pavao daje vrlo dirljivo svjedočanstvo svoje vjere: „Sve smatram gubitkom poradi Krista“ (Fil 3, 8). Krist je postao jedini sadržaj njegova života, toliko da je mogao reći: „Sad više ne živim ja, već Krist živi u meni“ (Gal 2, 20). Krist je postao njegova unutarnja vatra, za njega je putovao po mnogim zemljama, revno propovijedajući Radosnu vijest svima, poganima i Židovima. Uzastopne generacije kršćana hranile su se ovom revnošću vjere i ljubavi apostola Petra i Pavla, sve do danas.
Crkva se od samog početka sjeća svetih apostola Petra i Pavla u jednom blagdanu, pokazujući tako da u zajednici vjernika postoje različiti darovi i različiti načini vjere, ali jedan je cilj. To je lijepo izraženo u današnjem predslovlju: Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njenih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih.
Oni su se doista razlikovali: Petar je bio jednostavni ribar iz Galileje koji je pošteno radio svoj teški posao i Isus ga je pozvao baš kad je bacao mrežu u more. S druge strane, Pavao, primivši dar jasnog razumijevanja istina vjere, postao je neumorni apostol, učitelj poganskih naroda. Sjećajući ih se u jednom slavlju, Crkva prenosi njihovo svjedočanstvo o životu i vjeri kao da su dva dijela jedne slike. Gledajući ih, shvaćamo da svatko ima svoj put vjere, ali postoji samo jedna Crkva, zajednica vjernika koju Petar vodi u vjeri.
To jedinstvo Crkve u vjeri najbolje se vidi u molitvi. To se jasno vidi u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih, gdje se kaže da, dok je Petar bio u tamnici, „Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega“ (Dj 12, 6). To je izvanredno svjedočanstvo vjere kršćanske zajednice i njezine osjetljivosti na sudbinu svakog njezinog člana. Crkva je zajednica, zgrada od živog kamenja, zajednica onih koji se ujedinjuju s Petrom u ispovijedanju jedne vjere u Isusa Krista, Sina Božjega.
U Djelima apostolskim možemo saznati najviše o prvoj Crkvi u Jeruzalemu koju su pogodile razne nedaće: progon, zatvor i smrt. Tu je riječ o progonu koji je pokrenuo Herod Agripa, tijekom kojega je Petar bio zatvoren, a kasnije čudesno pušten. Poslije je smrtno stradao u Rimu, a tako i Pavao. Jedan razapet na križu, a drugome je odrubljena glava. Oni su čuvali svoju vjeru, nisu nijekali Krista, kao što to lijepo kaže sv. Pavao Timoteju: „Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjernost sačuvao. Za budućnost mi je spremljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac“ (2 Tim 4, 7-8). Mučeništvo za Krista nije poraz već pobjeda, te Pavao hvali Boga govoreći: „Njemu slava u svu vječnost! Amen“ (2 Tim 4, 18).
Svatko od nas mora dati osobni odgovor na pitanje: Tko je za mene Isus? Za koga ga smatram? Odgovor koji daju drugi nije dovoljan, pa čak ni moj vlastiti odgovor iz prošlosti. Moram uvijek iznova tražiti Kristovo lice i pitati koje mjesto zauzima u mom životu, u mojim izborima, u mojim odlukama. Moram uvijek iznova birati između Krista i raznih idola ovoga svijeta.
Moram se uvijek iznova pitati koja je uloga vjere u mom životu, odlučiti kome povjeravati najdublje tajne svoga srca, na kojoj ljestvici temeljim svoj život. Isus nas poziva danas, ovdje i sada, da Ga svjedočimo, da Ga priznamo svijetu, kao što je to činio Petar. Sve što Isus želi je naša vjera. Danas nam je potrebna vjera Petra-Stijene, jednostavna, hrabra i odlučujuća vjera. Treba nam Pavlova vjera, inteligentna i duboka vjera, koja se ne boji suočavanja sa sve težim izazovima današnjice. Treba nam vjera koja može biti kamen na kojem ćemo temeljiti čitav svoj život.
