Čitajući ovaj ulomak Ivanova Evanđelja mnogi će svoju pozornost zadržati samo na Tomi zanemarujući ostale bitne dijelove samoga teksta.
Isus nije individualist. On svoje poslanje ne izvršava sam. Okuplja skupinu svojih prijatelja kako bi oni bili s njim, kako bi oni "vidjeli Boga" te, nakon toga, naviještali Radosnu vijest.
Cijelo bogoslužje vazmenoga vremena u kojem se trenutno nalazimo odiše velikom radošću. Vazmeno je vrijeme zato s pravom nazvano vrijeme radosti.
Pastir i oko njega okupljeno stado pobuđuju idilično razmišljanje: miris trave, plavetnilo neba, poljska rosa, pokoji kamen, hlad, pčelice, leptiri, žubor vode...
Poznato je kako čovjek bolje pamti slike nego riječi. U našoj svakodnevici koristimo brojne slike, a da toga i nismo svjesni.
Zanimljiv mi je taj Kornelije iz Djela apostolskih. Na početku desetog poglavlja piše da je bio bogobojazan satnik i da se bez prestanka molio Bogu. Ali Gospodina Isusa još nije...
Sam blagdan Duhova je bezličan i teško shvatljiv. Ako uzmemo u obzir božićnu romantiku i uskrsnu dramu, ovaj je blagdan bez emocija.
Svaki naš izravni govor o Bogu, na kraju krajeva, nije govor nego samo pokušaj govora. Zapravo, to je naše ljudsko mucanje.
Kada čovjek učini grijeh, bilo manji, bilo veći, on bježi, skriva se, preplavljuje ga osjećaj neugodnosti. Nikako ne želi da se sazna za njegovo (ne)djelo, jer osjeća teret krivice.