Bez iskustva susreta i preobrazbe vlastitoga bića ucjepljenoga u osobu Isusa Krista, nije moguće govoriti o novom rađanju, baštini neraspadljivoj, neokaljanoj, neuveloj.
Čovjekova slabost počinje u trenucima pristajanja na đavlovu posijanu sumnju. Čim se gradi na sumnji, nešto polazi po zlu, a đavao pritome izokreće istinu.
Društvene prilike u kojima živimo svjedoče o sve češćoj pojavnosti nazvanoj popularno inflacija riječi. Time se zapravo želi izreći kako riječ koja je izgovorena često i nema neki značaj, tj....
Svatko od nas ima slomljene dijelove svoje osobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju, nikad se ne mijenjaju, imamo stvari koje godinama ispovijedamo, a još su uvijek tu....
Bog se želi proslaviti, ali ne onako kako to mi želimo. On je taj koji bira i vrijeme i mjesto svoga pohoda.
Svi mi trebamo preispitati svoje motive i želje. Težimo li uopće za „novom pravednošću“? S druge strane, postoje i oni koji se zavaravaju da će njihova dobra djela „poništiti“ ona...
Idući naprijed idemo ka svjetlu, ostavljajući tamu koja je iza nas. Idući ususret svjetlosti tek tada možemo vidjeti sve oko sebe u pravoj istinitosti.
Prekretnica Isusova zemaljskog života je krštenje na rijeci Jordanu. U tridesetoj godini završava njegov život u Nazaretu, a počinje javno djelovanje.
Ne znati sve o Bogu, ali činiti sve što je u našoj moći da ga navijestimo izazov je onomu koji vjeruje.