Krist nas upozorava da stojimo na vratima svoga srca i pazimo koga i kakvu misao puštamo u svoju kuću.
Naš je rad blagoslovljen i taj naš maleni, često i jadni doprinos u rukama Gospodina postaje čist, svet i velik, ma koliko naše namjere bile manjkave.
Koliko puta sami ne znamo kud dalje? Koliko puta šutimo pred Bogom jer mislimo da ga ne zanima? A On kaže: „Govori mi! Pitaj me! Traži me! Kucaj!“
Marta se obraća Isusu jer Marija sluša Isusa. Marija odabire bolji dio, ona krijepi svoju dušu slušajući živu Riječ.
Pravi čuvar i bližnji čovjeku koji je pao među razbojnike nije Zakon ni proroci, nego Samarijanac – Krist.
U temelju je autogram Božji. On je upisan u naša srca. Radost je Evanđelja upravo u tome da nismo mi izabrali Boga, nego on nas.
Gospodin ne gleda na našu grešnost, on nas sve jednako ljubi. Na nama je da odlučimo za što ćemo se opredijeliti. Gospodin ne traži savršene – on usavršava nesavršene.
Zovem li ga samo kad mi je teško i kad mi nešto treba? Je li mi dovoljno jednom tjedno provesti sat vremena s Njim?
Vjera u Trojedinog Boga je za kršćanina nešto odlučujuće i razlučujuće. Zanimljivo je da takav izraz vjere i takvo obrazloženje ima kratku, neshvatljivu i nedokučivu formulu.