Kako se približavamo kraju liturgijske godine, tako nam i čitanja tematiziraju svršetak. Isus danas govori o kraju svijeta, o sudu i svome ponovnome dolasku. I baš kad smo užasnuti hrpom zastrašujućih prizora pomračenja nebeskih tijela i propasti zemlje Isus spominje smokvu!
U zimsko vrijeme smokva mirovanja, bez sunca i vlage, odolijeva i studeni i vjetru. Ali, čim se približi toplije vrijeme, ona živne, potjera lišće i u dogledno vrijeme dozrije plodom. Iako je toplije vrijeme, ljeto, po sebi nevidljiva, ali prisutna stvarnost, mi ga na smokvi čitamo. Postupno smokva omekša grane, izbije zelenilom, procvjeta i konačno donese zelen, a onda zreo plod. Vjerujem da je Isus htio da se mi učimo postupnosti od smokve. Mi smo danas instant generacija koja je nesposobna na strpljivost. Sve mora biti odmah i na licu mjesta. Mi mnogi ne znamo kako nešto zrije jer sve jedemo 'iz vrećice'. Mi nemamo vremena polako i postupno čekati, pa ni milosti i blizinu Boga, pa ni konačni svršetak svijeta. Isus nam stavlja smokvu kao tip vjernika danas. Mi bismo danas trebali biti smokve koje prebrodivši zimu materijalizma svijeta postupno omekšavamo koru srca, opijeni toplinom Sunca, da bismo se razmahali granama navještanja Boga. Mi danas iz iskustva vlastita osjećaja Boga trebamo zeleniti lišćem nade tmurnome svijetu. Konačno, ljudi moraju po našim plodovima, (makar oni bili zeleni, sazrijet će) poželjeti susresti i upoznati Boga koji ih spašava. Ljeto je blizu – Gospodin je blizu, plodovi su zreli, primamljivi, ukusni – Bog je tu! U ovome je kontekstu jasniji i kraj Isusova govora ''...a o onom danu i času nitko ne zna...nego samo Otac.''(Mk 13,32) Ne da nas držeći u neznanju ne smatra dostojnima i vrijednima njega, već nas želi osloboditi nepotrebne napetosti. Nismo uskraćeni jer ne znamo, nego pozitivno napeti i na njega posvema usmjereni očekujući ga. Znanje često zarobljuje i ukalupljuje, čak se usuđujem reći da sliči nametniku na lišću i mladome plodu. Ovako, 'u neznanju', zagledani smo u Sunce, ono nas grije i mi se oslobađamo i otvaramo, zelenimo, plodima i zrijemo. Kao i sa smokva, ljudi na nama vide Nevidljivoga i po našim plodovima u svijetu traže Spasitelja.
Ne znamo, iščekujemo, nadamo se, što takvi nudimo svijetu? Isto što i smokva. Onome koji je preplavljen užurbanošću i bukom svijeta barem vidljiv plod s okusom spasenja, koji ne ostavlja ravnodušnim jer je sa smokve koja je izložena Suncu koje spašava.
Ne znamo, iščekujemo, nadamo se, što takvi nudimo svijetu? Isto što i smokva. Onome koji je preplavljen užurbanošću i bukom svijeta barem vidljiv plod s okusom spasenja, koji ne ostavlja ravnodušnim jer je sa smokve koja je izložena Suncu koje spašava.
