Danas u Evanđelju čitamo o Isusovom dolasku u rodni Nazaret i židovskoj reakciji na njegove neočekivane riječi.
Svake se nedjelje okupljamo oko Gospodina, željni slušanja Njegove riječi i promatranja Njegovih djela. Tako su to učinili i njegovi sugrađani u Nazaretu. Njihov Isus, o kojemu su čuli sve najljepše, dolazi konačno među svoje, u svoj zavičaj, u grad u kojemu je odrastao. Tu ga svi znaju, tu ima i rođaka. Po običaju ondašnjih vjerskih autoriteta dolazi u sinagogu, čita kratak odlomak iz Svetoga pisma i počinje ga tumačiti. Došli su vidjeti i čuti svoga glasovitoga sugrađanina. Ali očekivali su da im on povlađuje, da ih zabavlja, da čini jeftina čudesa. A on im reče da se na njemu ispunilo proroštvo Pisma koje kaže da je Duh Gospodnji na njemu te da je poslan siromasima navijestiti Radosnu vijest. Njegovi sugrađani nisu bili voljni tako prihvatiti Riječ pa su s porukom odbacili i Glasnika. Upućujući ih na dva starozavjetna poganska uzora: vjeru udovice iz Sarepte i Sirca Naamana, Isus vrijeđa i njihov zavičajni i nacionalni ponos. Oduševljenje je prešlo u razočaranje pa čak i mržnju. Žele ga ubiti. Divljenje prerasta u divljanje. Kako je malen korak od očaranja do razočaranja…
Zanima me je li Isus bio razočaran ponašanjem i reakcijom svojih dojučerašnjih poznanika pa možda čak i prijatelja i njihovim neprijateljskim dočekom. Oni su došli u "kuću molitve" s raspoloženjem s kojim se ide na stadion ili u kino: vidjeti dobru predstavu, zabaviti se i doživjeti senzaciju. Isus im ne nudi ono prizemno "kruha i igara". Isus ostaje dosljedan samom sebi i vjeran svom Abbi, koji ga je i poslao.
On se ne pokušava ulagivati, nego upućuje direktnu opomenu Nazarećanima zbog izrazito ljudske težnje da naviještanje spasenja zadovolji (samo) njihove zahtjeve. On odbija zahtjev za čudesima i kaže im provocirajuću biblijsku riječ: "Nijedan prorok nije priznat u svom kraju." Ali Isus ne sudi ljudski. Njemu nije stalo do priznanja.
On poziva ljude da se otvore njegovoj oslobađajućoj i radosnoj poruci – bez ikakve prisile. On poštuje slobodu svakog čovjeka i ne nameće se. On, jednostavno, odlazi.
Bit ću iskren… Čini mi se da se ni ja ne razlikujem previše od Nazarećana. Oni su se sablaznili zato što Mesija ne odgovara njihovim očekivanjima. Došao je k njima, oni ga nisu upoznali. Pitam se iskreno: jesam li ja? Apostoli su odgovorili Isusovu pozivu. Jest da su ponekad šepali i spoticali se na Njegovu putu, ali na kraju su ipak postali oduševljeni svjedoci Radosne vijesti.
Jedan Savao, svjedok mučeništva sv. Stjepana i revni progonitelj nevjernika, obratio se i postao najveći propovjednik kršćanstva i autor jednog od najljepših ljudskih izričaja o ljubavi – Hvalospjeva ljubavi:
"Kad bih sve jezike ljudske govorio,
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje,
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imetak
i kada bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao
- ništa mi ne bi koristilo…"
Zanima me je li Isus bio razočaran ponašanjem i reakcijom svojih dojučerašnjih poznanika pa možda čak i prijatelja i njihovim neprijateljskim dočekom. Oni su došli u "kuću molitve" s raspoloženjem s kojim se ide na stadion ili u kino: vidjeti dobru predstavu, zabaviti se i doživjeti senzaciju. Isus im ne nudi ono prizemno "kruha i igara". Isus ostaje dosljedan samom sebi i vjeran svom Abbi, koji ga je i poslao.
On se ne pokušava ulagivati, nego upućuje direktnu opomenu Nazarećanima zbog izrazito ljudske težnje da naviještanje spasenja zadovolji (samo) njihove zahtjeve. On odbija zahtjev za čudesima i kaže im provocirajuću biblijsku riječ: "Nijedan prorok nije priznat u svom kraju." Ali Isus ne sudi ljudski. Njemu nije stalo do priznanja.
On poziva ljude da se otvore njegovoj oslobađajućoj i radosnoj poruci – bez ikakve prisile. On poštuje slobodu svakog čovjeka i ne nameće se. On, jednostavno, odlazi.
Bit ću iskren… Čini mi se da se ni ja ne razlikujem previše od Nazarećana. Oni su se sablaznili zato što Mesija ne odgovara njihovim očekivanjima. Došao je k njima, oni ga nisu upoznali. Pitam se iskreno: jesam li ja? Apostoli su odgovorili Isusovu pozivu. Jest da su ponekad šepali i spoticali se na Njegovu putu, ali na kraju su ipak postali oduševljeni svjedoci Radosne vijesti.
Jedan Savao, svjedok mučeništva sv. Stjepana i revni progonitelj nevjernika, obratio se i postao najveći propovjednik kršćanstva i autor jednog od najljepših ljudskih izričaja o ljubavi – Hvalospjeva ljubavi:
"Kad bih sve jezike ljudske govorio,
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje,
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imetak
i kada bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao
- ništa mi ne bi koristilo…"
