Svi mi trebamo preispitati svoje motive i želje. Težimo li uopće za „novom pravednošću“? S druge strane, postoje i oni koji se zavaravaju da će njihova dobra djela „poništiti“ ona loša te će se, umjesto priznavanja svoje grešnosti i traženja oprosta, na taj način opravdati i spasiti.
Današnje evanđelje (Mt 7, 21-27) logičan je nastavak evanđeljâ prošlih nedjelja. Riječ je o Isusovom Govoru na Gori u kojem su sabrani različiti tekstovi koje povezuje zajednička tema - „veća pravednost“, koja se postiže sinkronizacijom čovjekovog srca s Božjom voljom.
Matej nam danas donosi završetak Isusovog Govora na Gori s kratkim prikazom „životnog suda“ onih koji su mudro i lijepo govorili o Bogu pa čak i radili čuda, ali osobno nisu djelovali u skladu s Božjom voljom. Zatim slijedi kratka prispodoba o mudrom i ludom graditelju i njihovim kućama, kojom Isus jasno osvjetljava razliku između, s jedne strane, samo slušanja i, s druge strane, pokoravanja Riječi.
Prvo bismo trebali imati na umu da Isus nije okružen ateistima i nereligioznim ljudima. On govori ljudima koji su religiozni, ali izgubljeni.
Nitko od nas ne želi biti prevaren. U Mt 7, 21-27 Isus govori o najopasnijoj vrsti prijevare – samozavaravanju. Počet ćemo od prvog dijela današnjeg evanđelja (7, 21-23). Isus prvo govori o onima koji s mnogo riječi mole (pa čak i čine, u ljudskim očima, velika djela), ali između njihovih riječi i njihove nutrine zjapi ponor. Bog ne želi jeftine riječi i djela. Njemu nije dovoljno ni ono što čovjek izgovara svojim ustima, kao ni ono što u njegovo ime čovjek radi, ako iza svega toga ne stoji čisto srce koje želi proslaviti Boga. Zašto se kršćani samozavaravaju? Presigurni su u svoje spasenje. Vjeruju da će se spasiti silnim izvanjskim činima. Sveti Pavao piše: „Sami sebe ispitujte jeste li zbilja u vjeri! Sami sebe istražujte!“ (2 Kor 13, 5). Svi mi trebamo preispitati svoje motive i želje. Težimo li uopće za „novom pravednošću“? S druge strane, postoje i oni koji se zavaravaju da će njihova dobra djela „poništiti“ ona loša te će se, umjesto priznavanja svoje grešnosti i traženja oprosta, na taj način opravdati i spasiti. Molimo olako i samorazumljivo „Oče, neka bude volja Tvoja!“, ali kad tu volju konkretno osjetimo, uvrijedimo se i nastojimo manipulirati Božjom voljom. Tisuću smo puta izmolili „Kako i mi otpuštamo dužnicima našim...“, a kad sretnemo naše dužnike – ne želimo im pružiti ruku. Na obredima Velikog petka ganuto ljubimo Kristove rane na drvenom križu, a superiorno prolazimo pored onih kojima je potrebna naša pomoć. Njihova nevolja nije naš problem... To je licemjerje. Iskrenost vjere ne mjeri se karizmatičkim zanosom, silnim proroštvom ili pak religioznim trijumfalizmom. Prema Isusu, jedini test iskrenosti naše vjere jest poslušnost Očevoj volji.
U Mt 7, 24-27 zaključuje se Govor na Gori. Isus pripovijeda o dva čovjeka koji grade kuću: mudri gradi na stijeni, a nerazumni na pijesku. Dolazi oluja i kuća na stijeni ostaje postojana dok se ona na pijesku – ruši. Isusova verbalna ilustracija jest zaključak Govora na Gori. Sve što je Isus rekao na Gori može se sažeti u ovu sliku. Ovo je ilustracija koja suprotstavlja onog koji čuje Isusovu riječ i pokorava joj se i onog koji je čuje i ne želi joj se do kraja pokoriti.
Ambijent parabole o mudrom i ludom ili nerazumnom graditelju nije bio nepoznat Isusovim slušateljima. Primjer o gradnji kuća nije puka teorija. Kuće u siromašnoj Palestini građene su od kamena, gline i drveta. Nisu bile rijetke provale oblaka. Tada je bilo osobito važno graditi na kamenu iako je to bilo povezano s mnogo truda i napora. Takav temelj ne može odnijeti bujica. Isus donosi i sličnosti i razlike između mudrog i nerazumnog. U njegovoj priči obojica nešto rade, obojica grade, jedan na stijeni, drugi na pijesku. Za razliku od pijeska, koji je nestalan i varljiv, stijena je čvrsta, stabilna i nepokretna. Isus upotrebljava usporedbu da bi nas stavio pred zrcalo. On ispituje i gleda naš život: naše planove, ulaganja, materijal, a prije svega temelj gradnje. Ovaj temelj, koji najmanje pada u oči, za njega je najvažniji. Njegova nas riječ također potiče na pomisao da ne trebamo graditi sami. Tko svoj život želi graditi samo kao privatni stan, već se udaljio od stijene. Graditi život uvijek znači graditi s nekim.
Život nam često pokaže kako ljudska riječ može biti prazna, lažna i beživotna, a ljudska djela samo naučena praksa kojima je ponekad cilj ne Božja nego vlastita slava. Tek će na koncu našeg zemaljskog doba biti očito jesmo li bili mudri ili ludi graditelji svoga života i je li naš život bio obična fasada iza koje nije stajalo ništa ili je pak bio čvrsta građevina, usidrena u Kristu, koja će izdržati svaku nedaću.
