Prekretnica Isusova zemaljskog života je krštenje na rijeci Jordanu. U tridesetoj godini završava njegov život u Nazaretu, a počinje javno djelovanje.
Blagdanom Gospodinovog krštenja božićno se vrijeme približava svom kraju. Ovaj blagdan još više naglašava univerzalnost Božje blizine koja je bila naglašena i u blagdanu Bogojavljenja.
Današnji bi se blagdan mogao uzeti kao sažetak cijeloga tog liturgijskog vremena: onaj koji je rođen među nama jest sluga Božji koji svim narodima donosi univerzalno obećanje pravednosti i ispunjenje nada. On je sluga koji će uspostaviti pravdu, donijeti svjetlo. On je onaj po kome Bog ispunja svoj spasenjski plan. On je sluga čije je djelovanje usmjereno svim narodima. U Božjem kraljevstvu ima mjesta za sve. Bog ne dijeli svjetlo i pravdu samo pojedincima nego svima. Isus, pomazan Duhom, počinje svoje djelo; djelo u kojem nikog ne isključuje i kojim kida okove straha.
Sva četvorica evanđelista, svaki na svoj način, progovaraju o Isusovom krštenju. U današnjem Evanđelju (Mt 3, 13-17) Ivan krsti Isusa. Lik Ivana Krstitelja već smo imali prilike upoznati u Došašću. Isus Krstitelj je bio Kristov preteča. Prema njegovom ocu, Zahariji, Ivan je trebao ići pred Gospodinom da „pruži iskustvo spasenja narodu njegovu oproštenjem grijeha njegovih“ (Lk 1, 77). Ivan će svojim djelovanjem do kraja ispuniti ovo proroštvo.
Zamislimo hipotetsku situaciju... Kad bi Isus trebao propovijedati na Maksimiru, Poljudu ili pak u zagrebačkoj Areni, tko bi ga, po Vašem mišljenju, trebao predstaviti? Čisto sumnjam da bi Ivan Krstitelj bio na vrhu popisa nama važnih osoba. Kad malo bolje razmislim, pored naših vrlih voditelja kao što su, na primjer, Tarik Filipović, Zoran Šprajc, Mila Horvat ili pak nekih drugih socio-političkih i religijskih „vođa“, teško da bi se Ivan Krstitelj uopće našao na gore spomenutom popisu. Ivanova životna misija bila je predstaviti Isusa kao obećanog Mesiju, spasenjsku nadu našeg vremena. Tko bi uopće mogao pomisliti da će Bog za ovo sveto poslanje izabrati osobu kao što je Ivan Krstitelj? Blago bi bilo reći da je Ivan Krstitelj bio – posebna osoba. On je bio čovjek divljine. Hranio se kukcima. Njegova poruka nije bila politička korektna i teološki ušminkana. Staviti breme ovako važnog poslanja na leđa jednog preobičnog čovjeka, bio je velik rizik. Ali ipak... On je „čovjek poslan od Boga“ (Iv 1, 6). Snažan, ponizan i, prema evanđeoskim mjerilima, pravedan.
Tražeći krštenje Isus ulazi u vodu i Ivan shvaća da se pred njim nalazi Onaj kojeg je iščekivao. Ivan oklijeva i govori mu: „Treba da ti mene krstiš, pa ti ipak dolaziš k meni!“ (Mt 3, 14). Samo velik čovjek može prepoznati veličinu drugog čovjeka. Ivan je svjestan svoje nedostojnosti pred Njim. „Znam kolika je razlika između kipara i gline. Znam da si ti, Sunce pravde, vrijedniji od mene, svijećnjaka tvoje milosti. Premda si zaodjenut u čisti oblak tijela, ipak priznajem tvoje gospodstvo. Javno izjavljujem svoje ropsko stanje i glasno obznanjujem tvoju uzvišenost. Priznajem tvoje savršeno vladarstvo i očitujem svoju niskost i neznatnost. "Nisam dostojan odriješiti ti ni remenje na obući" (Iv 1,27) pa kako da se onda drznem taknuti tvoju prečistu glavu? Kako da ispružim desnicu nad tobom, koji razastre nebo kao kosni šator, a zemlju utvrdi nad vodama? Kako da raspostrem svoje ropske ruke nad tvoju božansku glavu? Kako da operem neokaljanoga i čistoga od svakoga grijeha? Kako da rasvijetlim samu svjetlost? Kako da izrečem molitvu nad tobom koji primaš molitve i onih koji te ne poznaju?“ Ivan još jednom pokazuje svoju podložnost Riječi i pokrštava Isusa.
Prekretnica Isusova zemaljskog života je krštenje na rijeci Jordanu. U tridesetoj godini završava njegov život u Nazaretu, a počinje javno djelovanje.
Odlučni rez njegova života bio je silazak Duha Svetoga. Metaforičkim silaskom goluba Isusu postaje vidljiv Božji svijet koji ulazi u njegov život. On vidi Duha kako kao golub silazi nad njega. Duh Božji, koji će ga voditi, jačati i tješiti dolazi mu kao ptica ljubavi i obećava mir. Ovaj nebeski golub ostaje kod njega, prati ga i održava budnim sjećanje i obećanje otvorenog Neba. Golub je kao i poslije Potopa – glasnik spasa.
Jednom u životu dođe onaj trenutak koji okonča vrijeme djetinjstva i uvede nas u zrelo doba. I vjera ima taj svoj trenutak. To je trenutak obraćenja. To su dani u kojima smo sazrijevali razmišljajući, moleći i tražeći Boga, kritički promatrali svoja djetinja uvjerenja proučavajući i svoju nutrinu i samu Crkvu te se u određenom trenutku na temelju svojih razmišljanja obratili živom Bogu i započeli zreli hod u vjeri. Taj trenutak obraćenja jest ključni trenutak povijesti svakog čovjeka posebno. Ukoliko se taj trenutak ne dogodi, tada čovjek ostaje zarobljen u svom djetinjstvu. Obraćenjem i krštenjem, kao vanjskim znakom unutarnjeg obraćenja, ljudi priznaju da je potreban potpuno nov odnos s Bogom. Tako i Isus podlažući se Ivanovu krštenju također priznaje potrebu novog ugovornog odnosa koji Bog želi sklopiti uspostavljanjem Božjeg kraljevstva. U krštenju nam se Bog objavljuje kao Otac, kao izvor života, te nas po Duhu Svetom poziva na novi i vječni život u Kristu. Otac nam u krštenju po Duhu Svetom otkriva i dariva svoga Sina Isusa Krista kao životni i vječni prostor svoje ljubavi.
Isusovo krštenje na rijeci Jordanu pokazuje nam kako ne postoji samo tamna strana sudbine. Kad god nas Bog prepoznaje kao „svoje“, Nebo se otvara i do nas dopire Božji glas: „U vama mi sva milina!“. Sada, poput trojice mudraca s Istoka, možemo ustati i krenuti tražiti i, na koncu, pronaći svog Boga. Jer, kako je to lijepo izrekao jedan njemački teolog, „sve što nam je Bog imao reći, možemo pročitati na Isusu Kristu“.
