Isus od čovjeka ništa ne traži. Čovjek Isusu ništa ne može dati. Isus čovjeka čeka da bi ga u nevolji nahranio, u nemiru dao mu mir, u siromaštvu da bi ga samim sobom obogatio.
Pedesetih godina prošlog, dvadesetoga stoljeća ovako je bilo s jednom obitelji u jednom našemu selu u Hercegovini u vrijeme vage. Za one koji ne znaju što je vaga, kratko ću objasniti. Sadnja duhana bila je strogo pod državnim monopolom. Sav duhan koji uzgoje, seljaci su bili dužni predati državi. Kad za to dođe vrijeme, svi su išli na vagu pa tako i ovaj čovjek o kojemu naša priča govori. Imao je osmero malodobne djece. Dan vage bio je kao neka vrsta sudnjeg dana. Država za duhan, taj teški rad, plaća koliko hoće.
Tako je ovaj čovjek odvezao duhan kojega je njegova obitelj proizvela na vagu i stao pred procjenitelja. Procjenitelj je bio čovjek koju u ime države procjenjuje kvalitetu i vrijednost duhana. Nakon što je procjenitelj procijenio vrijednost duhana i kad se sve izračunalo, kad su mu odbili iznos za predujam, na koncu je dobio samo jedan dinar. Došao kući, pozvao ženu i djecu, stao pred njih i kazao: «Evo vam ovaj dinar. To je sve što smo dobili. Bog će dati, preživjet ćemo» Ipak, hvala Bogu, na koncu taj dinar, to siromaštvo nisu bili pogubni za obitelj. Djeca su izrasla u vrijedne građane, ponosno se sjećajući pokojnih roditelja i svoga mukotrpnoga rada, odrastanja, žrtava i briga. Kasnije će shvatiti da su za svoj teški rad puno više dobili nego onaj siromašni dinar. Ponosni su na ono što su postali.
Ovih dana ovdje u župi Međugorje započeo je Festival mladih. Stoga nam je razmišljati o mladima. Isus nas danas gleda. Posebno gleda mlade i pita Crkvu, pita roditelje, pita državu, pita sveučilišta, pita kulturne radnike, učitelje, pita sve: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? Isus pita sva pitanja koje svi odgovorni građani trebaju pitati. Isus pita što treba činiti za roditelje, za malu djecu, za osnovce, za srednjoškolce, za sveučilištarce, za zaposlene, za nezaposlene, za bolesne, za nemoćne i sve druge. Isus neprestano pita: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? Učenik uhvaćen u nemoći uzvikuje: Ne znam. Nemamo novca. Ništa ne možemo učiniti. Drugi kaže da je čuo da ima neko rješenje kod nekoga dječaka. Baš posla, da neki dječak ima rješenje!? Svi shvaćaju i priznaju da rješenja nemaju. Isus, zna rješenje i potpuno siguran naređuje da svi posjedaju, jer bit će dovoljno za sve.
Gledamo što se dogodilo ovoj obitelji s osmero djece. Čitavu godinu su teško radili za svoj rad gotovo ništa nisu dobili. Učinili su sve što su mogli. Posjedali su gdje im je bilo rečeno, gdje im je bila pružena prilika. U ta najgora vremena, kad je sve izgledalo teško i nemoguće, ipak nekom čudesnom snagom providnosti rješenje se našlo. Evanđelje nam kazuje kako Isus naređuje: Neka ljudi posjedaju za stol. Bog namješta sto i čovjeku nudi da sjedne. Čudna ponuda i teška za povjerovati.
Kako i gdje danas, za čiji stol sjesti? Na praznu ledinu i kad su ruke prazne? Mjesto nenaseljeno? Zašto sjesti ondje gdje Isus kaže? Koga slušati? U koga tražiti rješenje? Kome se obratiti? Gdje sjesti sebe i svoje? Kome vjerovati?
Svakoga dana susrećemo pitanja nude nam i govore: Po¬sjedajte ovdje, posjedajte ondje. Toliki nam nude rješenja i sreću. Jedno je sigurno: Život zahtijeva da negdje sjednemo. Nekoga moramo poslušati i za nečiji stol sjesti. Ako ne sjednemo ondje gdje Isus poziva onda sigurno sjest ćemo za krivi stol. Zato ponovno i ponovno pitamo što je ono što je Isus obećao onima kojima reče da posjedaju. Što im je ponudio i koji je njihov dobitak?
Isus se ne bavi prodajom magle. On želi dati vodu od koje se ne žedni i hranu od koje nećemo ogladnjeti. Isus ne nudi slučajnu i nesigurnu sreću, neki prolazni ljudski dobitak. Bog ne prodaje lutriju. On ne prodaje cigarete za kratki užitak i ne nudi DVD-ove za kratke trenutke sreće. Isus otvara vrata, pokazuje put, podiže zvijezdu na nebu koja će čovjeka voditi. Onaj siromah s osmero djece i s onim jednim dinarom imao je pobjedničku kombinaciju s kojom je stao i pred Boga i pred obitelj. On je znao što može i što ne može. Znao je na koga može računati i s kime se može družiti, s kime djecu odgajati, pa i u onim najtežim trenucima.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: „Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ Ovo je trenutak kad negdje u dubinama svoga bića, pored svoje zbunjenosti, ograničenja i gluposti, gotovo nenamjerno, čovjek prepoznaje ono što ne razumje, nešto što je beskrajno veće od njega samoga. To što su u Isusu apostoli prepoznali to su i posvjedočili i priznali. Ali odmah iza toga ponovno neki počeše krivo i hazar¬derski razmišljati. Odmah su htjeli Boga nagraditi i na nešto ga više podignuti. Htjeli su Isusa zakraljiti. A On ne htjede ući u tu ljudsku igru, povuče se ponovno u goru, posve sam. Isus od čovjeka ništa ne traži. Čovjek Isusu ništa ne može dati. Isus čovjeka čeka da bi ga u nevolji nahranio, u nemiru dao mu mir, u siromaštvu da bi ga samim sobom obogatio. I tada, kad i vaga slabo prođe, i kad izgleda da je teško, i tada ostat će obilje blaga i preteći će svima onima koji su blagovali.
