Ova zadnja nedjelja u ovoj liturgijskoj godini posvećena je Kristu Kralju svega stvorenja. Papa Pio XI. uvodi je u liturgijsku godinu 1925. Papa uvodi ovu svetkovinu kao odgovor na djelovanje totalitarnih režima koji su prošlo stoljeće natopili krvlju milijunima nevinih ljudi.
Od početka svog javnog djelovanja do smrti središnja tema Isusovog propovijedanja je kraljevstvo Božje. Da bi svojim slušateljima približio stvarnost Božjeg kraljevstva Isus se služi raznim prispodobama, ali i čudesima kao znakovima toga kraljevstva.
No, Isusovi slušatelji njegovu poruku očito nisu razumjeli. Oni su tražili kralja, onakvog kakvih je u ono vrijeme bilo na desetke ili stotine po svijetu. Isusovi zemljaci su tražili kralja koji će ujediniti sav Izrael i krenuti u oslobođenje zemlje od rimskog okupatora. Čak su i samog Isusa htjeli zakraljiti, nakon što ih je čudesno nahranio kruhom, no on im je umakao i povukao se u osamu (Iv 6, 15). U njihovoj svijesti bila je slika obnove slavnog Davidova kraljevstva, povratak na stare granice, nekada velike i moćne države Izrael, a u ušima su im odzvanjale riječi prorokâ da će se to kraljevstvo jednog dana obnoviti. Zaslijepljenost pojmom zemaljskog kraljevstva nije im dala otkriti stvarni smisao proročkih navještaja, a ni Isusova propovijedanja. U 2. poglavlju Matejeva evanđelja vidimo kako je Herod pobio nevinu djecu tražeći "novorođenoga židovskog kralja", u strahu da taj njemu i njegovim nasljednicima ne ugrabi prijestolje. Ni Pilat, ni njegovi vojnici ne razumiju kakav je to Isus kralj i kakvo je njegovo kraljevstvo. Zato su ga ismijavali gledajući ga krvava i izmučena, osuđena na smrtnu presudu koja mu stoji iznad glave: kralj židovski. Božja se pobjeda i kraljevanje ne ostvaruje mačem i silom, nego poniženjem iz ljubavi prema čovjeku. Zato su privilegirani za Božje kraljevstvo upravo oni maleni, prezreni i odbačeni, kojima je jednina utjeha Bog.
Kakvo je Božje kraljevstvo? Božje kraljevstvo je vladavina jednakosti, pravde i ljubavi među ljudima, kao i vladavina ljubavi između Boga i čovjeka. Božja vladavina nije za nas poniženje, već je slobodno izvršavanje Isusove zapovijedi ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. Isus nam daje do znanja da je kraljevstvo Božje već u nama, a mi spoznajući i prihvaćajući Božju volju trebamo mu dopustiti da raste i da se širi na druge ljude, pospješujući tako ostvarenje Božjeg kraljevstva u vječnosti. I mi svakodnevno u Gospodnjoj molitvi molimo "dođi kraljevstvo tvoje". To znači da želimo da to kraljevstvo zavlada u nama i među nama. Shvatimo Gospodinov navještaj Božjeg kraljevstva i nemojmo dopustiti da nam svakodnevne brige za ovozemaljski život smetnu s uma da je "naša domovina na nebesima" (Fil 3, 20), gdje vlada vječni mir i sreća, te blaženo jedinstvo Boga i njegova ljubljenog stvorenja, čovjeka, a tamo stižu oni koji se za svoga života na zemlji svakodnevno uključuju u Božji plan uspostave njegova kraljevstva ljubeći njega i svoje bližnje. Živeći tako nećemo proživjeti ovaj život kao besciljne skitnice trošeći se svaki dan za propadljiva dobra, koja nam u času odlaska s ovoga svijeta više ništa neće predstavljati, već kao ljudi koji imaju pred sobom jasan cilj: postići vječno blaženstvo koje nam je pripravljeno već od početka svijeta. Živeći tako lakše ćemo proći ovom zemljom natopljenom krvlju i suzama ispunjenom strahom i tjeskobom, jer pred očima imamo Isusovo obećanje da će ući u kraljevstvo Božje svi oni koji trpe zlo i nepravdu na ovome svijetu, kao i oni koji nastoje oko dobra (Mt 5, 3-12).
