Kršćanstvo nije odnos između čovjeka i dalekog gospodara, nego ulazak u život samoga Boga. Kroz Duha Svetoga čovjek više nije promatrač koji stoji izvana, nego netko tko je pozvan prebivati u Božjoj ljubavi.
Iv 14,15-21
»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
Ovaj odlomak iz Evanđelja po Ivanu smješten je u dramatičan trenutak Posljednje večere. Nad učenicima se već nadvila sjena križa, a u zraku se osjeća strah, zbunjenost i slutnja rastanka. Isus zna da će uskoro fizički otići od njih, ali upravo tada izgovara riječi koje nisu samo prolazna utjeha, nego temelj kršćanske nade: Bog ne napušta svoje.
Možda smo i sami često razmišljali kako izgleda trenutak kada čovjek ostane bez oslonca, kada se sve ono poznato počne rušiti i kada više ne zna što ga čeka sutra, dok u sebi nosi nemir i pitanja bez odgovora. Upravo u takvom strahu Isus progovara učenicima:
„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“
U Ivanovoj teologiji ljubav nikada nije samo osjećaj ni prolazna emocija. Ona je konkretna, djelatna i živa. Zanimljivo je kako Isus ne kaže: „Ako budete dovoljno poslušni, tada ću vas ljubiti.“ Ljubav dolazi prva, a poslušnost postaje njezina prirodna posljedica. Tko istinski ljubi, taj želi ostati blizu onoga koga voli. Zato zapovijedi nisu teret nametnut izvana, nego put očuvanja zajedništva s Bogom.
A onda Isus izgovara riječi koje pogađaju samu srž straha njegovih učenika:
„Neću vas ostaviti kao siročad.“
U grčkom izvorniku stoji riječ orfanous. U ono vrijeme učenici su svoje učitelje često nazivali očevima, pa kada bi rabin umro, govorilo se da su njegovi učenici ostali „siročad“. Isus poznaje taj strah i zna koliko čovjeka može pogoditi osjećaj napuštenosti, ali On mijenja logiku smrti. Njegov odlazak neće biti kraj odnosa s učenicima.
Središte ovog odlomka nalazi se u obećanju „drugoga Branitelja“ – Parakleta. Grčka riječ Parakletos u antičkom svijetu nije bila prvenstveno religiozni izraz, nego pravni pojam. Označavala je branitelja, odvjetnika, nekoga tko stoji uz optuženoga i govori u njegovu obranu. Upravo zato Isus koristi taj izraz. Naime, svijet o kojem Ivan govori nije samo skup ljudi oko nas, nego stvarnost koja se protivi Bogu. Učenici će biti progonjeni, neshvaćeni i lomljeni, ali neće ostati sami.
Raymond Edward Brown ide korak dalje tvrdeći da je Paraklet zapravo „drugi Isus“. Isus fizički odlazi, ali njegova prisutnost ne nestaje, nego se nastavlja u Duhu Svetome. Zato može izgovoriti onu naizgled paradoksalnu rečenicu:
„Još malo i svijet me više neće vidjeti… ali vi ćete me vidjeti.“
Svijet gleda samo očima tijela, dok učenici postupno uče prepoznavati novu Kristovu prisutnost koja nije ograničena prostorom ni vremenom.
Duh Sveti zato nije samo uspomena na Isusa niti tek sjećanje na ono što je nekada bilo. On je Isusova prisutnost sada, u životu Crkve i u srcu čovjeka.
Zato završetak ovog evanđelja otvara jednu od najdubljih stvarnosti kršćanske vjere:
„U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama.“
To je vrhunac kršćanskog života. Ne samo vjerovati u Boga izdaleka, nego živjeti u zajedništvu s Njim. Kršćanstvo nije odnos između čovjeka i dalekog gospodara, nego ulazak u život samoga Boga. Kroz Duha Svetoga čovjek više nije promatrač koji stoji izvana, nego netko tko je pozvan prebivati u Božjoj ljubavi.
Zato, čak i kada prolazi kroz tamu, kršćanin nikada nije potpuno sam. Može izgubiti mnoge sigurnosti, može osjetiti napuštenost i strah, ali ne ostaje siroče, jer Bog još uvijek dolazi k njemu.
