Predati svoj život Božjoj volji znači imati povjerenje bez granica – vjerovati da je On uz nas i kada ne razumijemo put. Znati Božju volju ne znači poznavati budućnost, nego biti spreman na svaku situaciju odgovoriti Kristovom ljubavlju.
Lk 18,1-8
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
U današnjem evanđelju središnja poruka jest Kristov poziv na neprestanu molitvu. Kako bismo razumjeli što to znači, poslužit ćemo se riječima samoga Svetog pisma. Prvo se u nama rađa pitanje: "Kako se može neprestano moliti? Što je zapravo molitva? Kako moliti?" Odgovor na ta pitanja daje nam sam Krist – On koji nas poučava Očenašu, molitvi nad molitvama:
"Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite:
'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja
kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas!
I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo
dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od Zloga!'"
(Mt 6, 7–13)
Na prvome mjestu Krist stavlja hvalu Božjem imenu. Tu se moramo zaustaviti i u tišini srca priznati: "Bog nas nadvisuje svojom svetošću, on nas nadilazi svojom uzvišenošću."
"Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!"
Predati svoj život Božjoj volji znači imati povjerenje bez granica – vjerovati da je On uz nas i kada ne razumijemo put. Znati Božju volju ne znači poznavati budućnost, nego biti spreman na svaku situaciju odgovoriti Kristovom ljubavlju. Jer sam Gospodin reče: "To sam vam rekao da u meni imate mir. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33). Božja volja znači – nasljedovati Sina u borbi života, a oružje te borbe jest ljubav.
"Kruh naš svagdanji daj nam danas!"
Krist nam pokazuje da nismo sami. Dao nam je sebe – Kruh života – da nas osposobi vršiti Očevu volju: "Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju moju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta." (Iv 17,24) Naša svakodnevna molitva za kruh postaje, zapravo, molitva za prisnost s Njim.
"I otpusti nam duge naše, kako i mi otpustismo dužnicima svojim!"
Tu nas Krist poučava najtežem – opraštanju. Ako ne oprostimo drugima, ni Bog nam neće moći izliti svoje milosrđe. Dokaz tomu su riječi: "Ako tko rekne: 'Ljubim Boga', a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi brata svoga kojega vidi, ne može ljubiti Boga kojega ne vidi." (1 Iv 4,20) A u svakom bližnjemu – Krist nas podsjeća – skriva se sam On: "Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni." (Mt 25,35–36) I na kraju, reći će Kralj: "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste."
"I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!"
Ovdje ne molimo da nas Bog ne bi kušao, jer Bog ne kuša čovjeka, nego vapimo: "Ne dopusti, Gospodine, da podlegnemo napasti." Molimo snagu ostati vjerni kad nas kuša zlo, da ne padnemo, nego da nas On sam izbavi od Zloga – od osobnog zla koje nas odvaja od Njega.
Kako se pripremiti za molitvu?
U današnjem svijetu buke i tehnologije, teško je sabrati misli. Brige, obveze, užurbanost – sve to raspršuje svijest, a raspršena svijest ne može se vinuti u molitvu. Zato pogled usmjerimo na Krista, koji nam pokazuje kako i kada moliti. "Rano ujutro, još za mraka, ustao je, izišao i otišao na samotno mjesto, i ondje se molio." (Mk 1,35) U tišini zore, prije nego što svijet progovori, svijest je još čista i sabrana – tada je molitva svježa. Tako i mi, započinjući dan molitvom, pripremamo srce da hodi s Bogom kroz sve što slijedi. Nakon rada, Krist ponovno traži tišinu: "Pošto otpusti mnoštvo, uzađe na goru nasamo moliti. Uvečer još bijaše ondje sam." (Mt 14,23) U tome vidimo dvije točke molitve: dati drugima ono što smo primili – kruh Božji, i zatim se povući u zahvalnost za darove dana. "Dok se jednom molio nasamo, bijahu s njim učenici, pa ih upita: 'Što govori svijet, tko sam ja?'" (Lk 9,18) Prije svake molitve i mi bismo trebali to isto pitanje čuti u srcu: "Svjedoči li moj život da je Krist moj Bog?" "Uze Petra, Ivana i Jakova i pope se na goru pomoliti se. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni…" (Lk 9,28–29) Ova nas slika uči da molitva preobražava – mijenja srce, pa i lice, donosi svježinu, radost i svjetlost. No ponekad pod teretom grijeha i slabosti pomislimo da naša molitva ne vrijedi, da je polovična. To je posljedica krivog pogleda na Boga. Bog nije onaj koji kažnjava, nego Otac koji rado prašta i obnavlja. On ne čeka da Ga molimo da bi nas smilovao, nego da mi sami spoznamo koliko nas zlo udaljava i koliko nas On strpljivo čeka raširenih ruku. Tek tada, u toj spoznaji, srce može kliknuti s Kristom: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima." (Mt 11,25–26) I osjetiti što znači biti posinjen u ljubavi: "Ta Bog je tako ljubio svijet te je dao Sina svoga Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3,16)
Metanoja – hod obraćenja bez prestanka
Riječ metanoja (grč. μετάνοια) ima duboko značenje. Dolazi od meta – promjena, i nous – um, svijest, misao. To je promjena razmišljanja, unutarnje usmjerenje duha. Jedno tumačenje kaže: "Kao da nas je netko pogodio kamenčićem odostraga – okrećemo se i mijenjamo smjer." Bog nas trgne iz sna, a mi se okrećemo k Njemu: "Znajte, da znate li vrijeme, da je već čas da se probudimo iz sna; sada je spasenje bliže nego kad smo povjerovali. Noć je prošla, dan je došao; odbacimo djela tame i obucimo oružje svjetla." (Rim 13,11–12) Taj preokret, to neprestano obraćenje – to je trajna molitva. To je hod s Kristom, dan za danom, dok nas On vodi putem svjetla, ljubavi i mira.
