Krist nas upozorava da stojimo na vratima svoga srca i pazimo koga i kakvu misao puštamo u svoju kuću.
Lk 12,32-48
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.
»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!
A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«
Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.
No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.
I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«
Odnosi su vrlo specifična stvarnost u ljudskom životu i među najbitnijima za opstanak. Usprkos njihovoj važnosti ne posvećujemo vrijeme u naobrazbi, slušanju i primanju informacija koje se odnose na njih. Kaže se da je čovjek biće odnosa. Od naše najranije dobi, prvog dana rođenja, stupamo u najnježniji odnos, onaj majke i djeteta. Znanstvenici proučavajući interakciju dojenčeta i majke ističu važnost dojenja. Tu dijete ne prima samo najbolju moguću hranu već stupa i u komunikaciju s majkom: njeni otkucaji srca, nježnost grudi i fizički kontakt ga smiruju; kada je dijete ljuto, gricka majku.
Saznavši ove stvari, pada mi na um poznati redak Psalma 131:
Ne, ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni.
No nije samo važna količina zagrljaja, već i njegova kvaliteta. Kad majka osjetljivo odgovara djetetu, na njegov plač, pogled, grimase, dijete stječe osjećaj sigurnosti koji postaje osnova za zdrav emocionalni i socijalni razvoj. Pritom nije riječ samo o djetetovom rastu, nego i o izgradnji čovjeka za život. Zbog kvalitete prvih interakcija s majkom, kasnije u kutku duhovnog života čovjeka, možemo prepoznati obrasce: povjerenje, otvorenost, strah, povlačenje... Upravo se tu nošena rana sigurnosti, odnosno nesigurnosti, reflektira i u odnosu sa sobom, s drugima i na kraju s Bogom.
Ta ljubav koju smo primili kao djeca nije samo dar za nas, nego i poziv. Kao što plamen upaljen u srcu dojenčeta ne može ostati ugašen, tako nas i primljena ljubav poziva da je širimo. Tek kad osjećamo sigurnost i prihvaćenost, imamo snagu i slobodu pružiti drugima ono što smo primili. Primati ljubav znači otvarati se, a davati ljubav znači slobodno hodati svijetom s otvorenim srcem.
Kako dijete odrasta, uči se daljnjoj interakciji s ocem, braćom, sestrama i bližnjima. Svi ti odnosi utječu na dijete. U ovisnosti od toga koliko je dijete primilo ljubavi i pažnje, toliko će moći kao odrasla osoba pružiti drugima i nastaviti širiti svoje razumijevanje i ljubav. U tom kontekstu vidimo važnost tih početnih najmanjih kontakata i koliko smo potrebni ljubavi.
U današnjem evanđelju Krist nas podsjeća da smo Očeva djeca i govori: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ Sve blago koje Otac ima smo mi. Tek tada nas, ostavljajući nam slobodu koja je uvjet ljubavi, poučava kako ispravno uzvratiti: „Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima.“ Tek kada spoznamo da nam je Otac nebeski sve dao možemo u slobodi izabrati: prihvatiti ili odbaciti.
Krist, poznajući kompleksnost ljudskog života i sve naše potrebe, nastavlja nas poučavati upozoravajući na kradljivca. Iz raznih perspektiva možemo promatrati kradljivca, no poučen vlastitim iskustvom želio bih ga promatrati kao kradljivca svoje slobode i mislî svoga uma i srca. Krist, koji je Riječ, donosi nam Evanđelje, Radosnu vijest, hranu za svakidašnji život, odnose, ljude i sve što nas okružuje. Dokle god ona odzvanja u meni i vama, spokojni smo jer nas za slobodu Krist oslobodi. (Gal 5,1) A kradljivac, koji nasilno upada u našu kuću uma i srca bez kucanja i traženja dozvole, sije riječ mržnje i razdora.
U svakodnevnom životu doživljavamo uvrede. Evanđelje nas uči u takvim trenucima praštanju i otpuštanju grijeha drugome, ali zašto? Prije svega da bismo mi ostali u miru i ljubavi, da nas ne bi obuzeo kradljivac srca i misli pa počeo razarati. Zato nas Krist upozorava da stojimo na vratima svoga srca i pazimo koga i kakvu misao puštamo u svoju kuću. Genijalnost Evanđelja i neizmjerna Božja veličina očituje se i u otkupljenju naših grijeha na križu. I kada zastranimo i udaljimo se od Boga, od ljubavi i praštanja, Otkupitelj nam kaže: „Ako vam je misao, zastranivši, bila daleko od Boga, vratite se i tražite ga revnošću deseterostrukom.“ (Bar 4,28)
U kontekstu ovih misli koje su u našem umu i srcu možemo razumjeti sljedeće riječi današnjeg Evanđelja: „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!“. Ovaj redak kao da nas upućuje na našu svijest, stanje misli, onoga što se oko mene i u meni događa. Koliko sam svjestan svoje svakodnevice, onoga o čemu razmišljam i što ulazi u moje srce? Jesam li opterećen grijesima, svojim ili tuđim, tehnologijom koja me odvlači u stanje svijesti koja nije realna, opterećenostima što će drugi reći? Čak i pred ispovijed, trebao bih se zapitati koliko sam zapravo bio svjestan, tj. koliko sam rastresen. Jesam li gospodar i stražar svoga srca i uma, ili tek puki stanovnik koji sa sobom ništa nema?
A za one koji u djetinjstvu nisu osjetili toplinu zagrljaja i nježnost pogleda, postoji nada, uvijek postoji. Ljubav nije zatvorena u prvim godinama života, ona se može pronaći i kasnije, učiti i primati. Baš kao kap kiše koja na suhu zemlju donosi novi život. Nitko nije osuđen zauvijek nositi prazninu iz prošlosti. I tamo gdje su korijeni djetinjstva bili presuhi ili lomljivi, Božja ruka može zasaditi novo sjeme koje će izrasti u stablo puno ploda. U Njegovim očima nema izgubljenih slučajeva, nema prekasnih početaka, nema srca koje se ne može obnoviti. Kroz nove odnose, prijateljstva, zajednicu i, iznad svega, u susretu s Bogom, srce može ozdraviti i ponovno kucati u ritmu povjerenja. Ljubav se ponekad rađa iz tišine strpljivih ljudi koji nas prate, iz riječî ohrabrenja koje dolaze baš u pravom trenutku, iz ruku koje ostaju čak i kada nas drugi napuste. Katkad je to i samo jedan pogled pun razumijevanja, dodir koji ne traži ništa zauzvrat, ili molitva nekoga koga možda nikada nećemo upoznati.
No, put prema iscjeljenju često vodi kroz oprost. Oprost ne znači zaboraviti ili opravdati nepravdu, nego pustiti iz ruku teret koji nas sputava. Kada opraštamo onima koji nisu znali voljeti, oslobađamo svoje srce od gorčine i otvaramo mu prostor za novu ljubav. Oprost je dar koji najprije mijenja onoga tko ga daje – jer oslobađa iznutra i vraća mir duši. U tom činu prepoznajemo Kristov glas na križu: „Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.“ (Lk 23,24)
Božja ljubav prelazi preko rana i granica, briše suze i otvara vrata novom početku. Ona je poput svjetla koje prodire kroz najmanji otvor i ispunjava cijelu prostoriju toplinom. Kao što sunce ne pita je li tlo spremno nego ga jednostavno obasjava, tako i Bog ne pita jesmo li savršeni, On nas voli sada, u ovom trenutku. Svaki je čovjek vrijedan ljubavi, bez iznimke i sposoban ju je darivati i primati, bez obzira na to kakvo je bilo njegovo jutro života. U Božjem naručju i najranjenije dijete postaje ljubljeno dijete Kraljevstva. On je Otac koji trči ususret izgubljenom sinu, koji podiže pale i vraća dostojanstvo onima kojima ga svijet nikada nije dao. U Njegovoj blizini naučimo da nije važno odakle dolazimo, nego kamo idemo, a put kojim On vodi uvijek završava u domu punom svjetla, mira i ljubavi koja ne prestaje.
Koliko li o Kriste prebivaš u srcu mome,
Gdje li sam se zagubio?
Odem li daleko, nesvijest me obuzima,
A Samaritanac dolazi k meni i bez iti jedne riječi,
Skoro da se i ne čuje, kuca.
Obuzima me strah i malodušnost,
Samoća izjeda,
Sam ne mogu,
Niti kamo poći, niti sebi doći.
Stojiš, evo, na vratima i kucaš.
Poslušam li glas tvoj i otvorim vrata,
Ući ćeš k meni i skupa ćemo blagovati.
I sve ovo govorim,
Iz dubine svog srca, vapaj, molitvu,
Za dar budnosti, za dar života,
Za dar… o svijesti.
