U današnjem evanđelju (Iv 1, 35-42) ponovno nas zadivljuje lakoća kojom Isus privlači svoje učenike. Ivan i Andrija bili su najprije učenici Ivana Krstitelja.
S njim su provodili vrijeme na rijeci Jordanu, slušali njegove silne propovijedi o potrebi obraćenja i skorom sudu te mu pomagali prilikom krštenja… Odnos učitelja i učenika u to vrijeme nije bio samo na teoretskoj razini, nego i na životnoj. Učenici su provodili gotovo sve vrijeme s učiteljem. Osim teoretskih pouka pokušali su slijediti i njegov život, a i učitelj je tako imao priliku temeljitije ocijeniti učenika.
Ivan Krstitelj je na Jordanu među tolikim pukom ugledao Isusa i povikao ispovjedivši tako svoju vjeru "Evo Jaganjca Božjeg!", priznajući tako da je Isus novo žrtveno janje koje oduzima grijehe svijeta, predoznačujući tako njegovu smrt za spas svijeta.
Nakon toga Ivanovi učenici napuštaju svoga učitelja i polaze za Isusom. Evanđelist nam ništa ne govori o tome kao se Ivan u tome trenutku osjećao. Možemo pretpostaviti da je bio tužan, ali ne razočaran, nego radostan, jer njegovi dragi učenici sada idu za onim koji će spasiti svijet. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "Što tražite?" Oni mu rekoše. "Rabbi" što znači "Učitelju - gdje stanuješ?" Reče im: "Dođite i vidjet ćete." Upit učenika tome nepoznatom učitelju bio je logičan, željeli su poći za njim, ali nisu znali kamo idu, kuda će ih odvesti ovaj put, u propast ili u život. Vidimo Isusov odgovor. Na prvi pogled izgleda da je Isus dao neozbiljan odgovor, no ako bolje pogledamo to je odgovor koji ne odgovara ljudskoj logici koja na svako pitanje želi dobiti instant odgovor. Ovo je božanski odgovor koji se ne da zamotati u definiciju, nego traži akciju i upuštanje u iskustvo vjere, traži izlazak u nepoznato. Dođite i vidjet ćete je odgovor koji govori o naravi vjere u Isusa Krista: ona je zahtjev, ali i slobodan izbor, a ne prisila i zavođenje. Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Učenici su nastavili put za Isusom, kod njega već provode vrijeme, položili su prvi ispit vjere. Pisac evanđelja pamti čak i točno vrijeme, što opet pokazuje koliki je utisak ostavio na njega taj prvi susret s Isusom. On, premda je od toga događaja prošlo nekoliko desetaka godina, pamti ga kao odlučujući događaj za njegov život i koristi ga kao zgodno svjedočanstvo za utvrđivanje vjere povjerene mu zajednice kršćana.
Andrija, koji je toliko zadivljen Isusom, trči svojoj kući po svoga najbližeg, brata Petra i poziva ga i on dođe k Isusu: "Našli smo Mesiju!" Ovdje vidimo Andrijinu ispovijest vjere u Krista. On Isusa prepoznaje kao onoga koga on i njegov narod toliko vjekova željno očekuju. Ne možemo ni zamisliti što za jednog Židova znači ispunjenje obećanja – dolazak Mesije. Sve nade malog i porobljenog naroda bile su usmjerene u dolazak toga Božjeg pomazanika.
Andrija je doveo svoga brata Petra Isusu. Isus je pogledao Petra i rekao: "Ti Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa! – što znači 'Petar – Stijena'“. Nakon ispovijesti vjere u Krista od strane Ivana i Andrije, u istom evanđeoskom odlomku možemo vidjeti i ispovijest Isusove vjere u čovjeka. Isus nazivajući Šimuna Petrom – Stijenom polaže svoju vjeru u njega, u čovjeka na kojem će sagraditi svoju Crkvu, kako ćemo to čitati u kasnijim evanđeoskim odlomcima. Evanđelist ovdje želi naglasiti i Isusovo božansko znanje. Isus poznaje Šimuna, premda ga nije nikada vidio. Povjerava mu svoju Crkvu, premda je znao Šimunove slabosti i mane. Nazivajući Šimuna Stijenom Isus ga sam takvim čini, on ga učvršćuje da bi izvršio ono što će mu povjeriti.
Čitajući ovo evanđelje i nama se postavljaju neka pitanja. Kako ja ispovijedam svoju vjeru u Isusa Krista? Jesam li i ja spreman za njim krenuti u nepoznato? Može li se Isus osloniti na mene, kao što se oslonio na Petra? Neka svatko od nas kroz sljedeći tjedan u iskrenosti svoga srca odgovori na ova pitanja.
Ivan Krstitelj je na Jordanu među tolikim pukom ugledao Isusa i povikao ispovjedivši tako svoju vjeru "Evo Jaganjca Božjeg!", priznajući tako da je Isus novo žrtveno janje koje oduzima grijehe svijeta, predoznačujući tako njegovu smrt za spas svijeta.
Nakon toga Ivanovi učenici napuštaju svoga učitelja i polaze za Isusom. Evanđelist nam ništa ne govori o tome kao se Ivan u tome trenutku osjećao. Možemo pretpostaviti da je bio tužan, ali ne razočaran, nego radostan, jer njegovi dragi učenici sada idu za onim koji će spasiti svijet. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "Što tražite?" Oni mu rekoše. "Rabbi" što znači "Učitelju - gdje stanuješ?" Reče im: "Dođite i vidjet ćete." Upit učenika tome nepoznatom učitelju bio je logičan, željeli su poći za njim, ali nisu znali kamo idu, kuda će ih odvesti ovaj put, u propast ili u život. Vidimo Isusov odgovor. Na prvi pogled izgleda da je Isus dao neozbiljan odgovor, no ako bolje pogledamo to je odgovor koji ne odgovara ljudskoj logici koja na svako pitanje želi dobiti instant odgovor. Ovo je božanski odgovor koji se ne da zamotati u definiciju, nego traži akciju i upuštanje u iskustvo vjere, traži izlazak u nepoznato. Dođite i vidjet ćete je odgovor koji govori o naravi vjere u Isusa Krista: ona je zahtjev, ali i slobodan izbor, a ne prisila i zavođenje. Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Učenici su nastavili put za Isusom, kod njega već provode vrijeme, položili su prvi ispit vjere. Pisac evanđelja pamti čak i točno vrijeme, što opet pokazuje koliki je utisak ostavio na njega taj prvi susret s Isusom. On, premda je od toga događaja prošlo nekoliko desetaka godina, pamti ga kao odlučujući događaj za njegov život i koristi ga kao zgodno svjedočanstvo za utvrđivanje vjere povjerene mu zajednice kršćana.
Andrija, koji je toliko zadivljen Isusom, trči svojoj kući po svoga najbližeg, brata Petra i poziva ga i on dođe k Isusu: "Našli smo Mesiju!" Ovdje vidimo Andrijinu ispovijest vjere u Krista. On Isusa prepoznaje kao onoga koga on i njegov narod toliko vjekova željno očekuju. Ne možemo ni zamisliti što za jednog Židova znači ispunjenje obećanja – dolazak Mesije. Sve nade malog i porobljenog naroda bile su usmjerene u dolazak toga Božjeg pomazanika.
Andrija je doveo svoga brata Petra Isusu. Isus je pogledao Petra i rekao: "Ti Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa! – što znači 'Petar – Stijena'“. Nakon ispovijesti vjere u Krista od strane Ivana i Andrije, u istom evanđeoskom odlomku možemo vidjeti i ispovijest Isusove vjere u čovjeka. Isus nazivajući Šimuna Petrom – Stijenom polaže svoju vjeru u njega, u čovjeka na kojem će sagraditi svoju Crkvu, kako ćemo to čitati u kasnijim evanđeoskim odlomcima. Evanđelist ovdje želi naglasiti i Isusovo božansko znanje. Isus poznaje Šimuna, premda ga nije nikada vidio. Povjerava mu svoju Crkvu, premda je znao Šimunove slabosti i mane. Nazivajući Šimuna Stijenom Isus ga sam takvim čini, on ga učvršćuje da bi izvršio ono što će mu povjeriti.
Čitajući ovo evanđelje i nama se postavljaju neka pitanja. Kako ja ispovijedam svoju vjeru u Isusa Krista? Jesam li i ja spreman za njim krenuti u nepoznato? Može li se Isus osloniti na mene, kao što se oslonio na Petra? Neka svatko od nas kroz sljedeći tjedan u iskrenosti svoga srca odgovori na ova pitanja.
