Mi, ljudi, bića smo odnosa. Odnosi, koje ostvarujemo u našem životu, bitno ga određuju. Oni, naime, uvjetuju naše djelovanje, naš način razmišljanja, ophođenja, prihvaćanja i (ne)snalaženja u pojedinim situacijama. Njima se prepoznajemo i upoznajemo sa svijetom i sa samima sobom.
Odnosi u nama stvaraju prostor slobode i odgajaju nas za cjelovito prihvaćanje, ali nažalost, ponekad nas i koče, guše, onesposobljavaju nas uočiti i prihvatiti ljubav. Možda baš zbog toga odnosi i stvaraju najveću bol u čovjeku. Korizmeno vrijeme u koje nas Crkva svake godine iznova uvodi, otvara nam prostor razmišljanja o našim odnosima koji (ne)izgrađuju naše živote, i to one prema sebi, drugima i Bogu. Korizma nam tako želi darovati vrijeme u kojem ćemo moći stvarati cjelovitost odnosa na svakoj od tih triju razina.
Upravo Služba riječi današnje nedjelje pokazuje nam veličinu i malenost odnosa Boga i njegova naroda. Bog, koji je i sam u sebi odnos, očituje svoju ljubav prema narodu zahvaćajući u njegove odnose. Prvo nam čitanje iz Druge knjige Ljetopisa svjedoči o nevjernosti naroda Božjim zahvatima i to sljedećima riječima: »Svi su svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru.« No, primjećujemo, unatoč čovjekovim nevjernostima koji su se kroz povijest izraelskog naroda očitovale na mnogobrojne načine, Bog ne odustaje od odnosa s čovjekom. Dapače, on nosi inicijativu tog odnosa. Neprestance traži način kako pristupiti svojemu narodu, kako zahvatiti u njegov život i to konkretnim djelima i riječima, pozivima i upozorenjima. I sami smo često svjedoci svojih nevjera Božjim zahvatima u našem životu – stavljanju oslonca na nekog drugog što ujedno postaje i put udaljavanja od Gospodina te tako upravo postajemo robovi svojih odnosa, problema i mogućnosti. Biti rob odnosa znači biti zatvoren za druge odnose, ne dopustiti ljubavi da djeluje u meni na način na koji ona može i želi, biti zatvoren u svijet svojih istina, nadanja i očekivanja, svojih strahova.
Oslobađanje izraelskog naroda iz babilonskog zarobljeništva izveo je Gospodin potaknuvši poganskog kralja Kira na konkretni zahvat. Božje djelovanje postaje jasno i očigledno, omogućujući izraelskom narodu ući u odnos povjerenja s jednim poganskim kraljem i narodom. Jednako se može očitovati Božji zahvat i u našim životima i odnosima. Naime, Bog po svojem Sinu u kojem nam očituje svoju ljubav, kako svjedoči današnje evanđelje, nudi spasenje, tj. slobodu. »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni« (Iv 3,16). Bog, ljubeći nas do mjere žrtvovanja vlastitog Sina, uvodi nas u novost odnosa s Bogom, drugima i sa samima sobom. Naime, sad se bitno mijenja paradigma samog odnosa.
Hoćemo li zaživjeti novost odnosa ovisi samo o tome jesmo li postali svjesni primljenog dara praštanja koji nas uvodi u istinsku slobodu kako bismo mogli vidjeti unatoč boli koju nam donose odnosi. U slobodi tako i bol može postati put zajedničkog hoda u novosti odnosa. Krist, koji je dar Očeva praštanja, na najočitiji način to prikazuje na svojem putu boli od Sinedrija do Kalvarije. No, valja naglasiti kako u taj bolni odnos odbačenosti i osuđenosti Krist ulazi slobodno. Svjestan svega Krist prihvaća križ, a ne odbacuje ga kao što mi činimo s većinom svojih problema u našim odnosima. Ignoriranje i bijeg od problema nas još više uvlači u prostor neslobode i zatvorenosti kako za sebe i druge, tako i za samoga Boga. Stoga opravdano Krist danas govori »tko čini istinu, dolazi k svjetlosti, nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena« (Iv 3,21). Živjeti u istini svojih odnosa znači živjeti slobodno, u otvorenosti za druge, živjeti na svjetlu. Ta otvorenost pak biva čitljiva u radosnom životnom hodu ispravnih i istinitih odnosa s Bogom, s drugima i sa samima sobom. Svirati tu harmoniju odnosa znači živjeti život u kakav nas želi uvesti Bog – život zajedništva. Jesmo li na njega spremni, ovisi samo o nama.
