Dati se voditi Duhom znači zadobiti Krista za svojega brata, a Kraljevstvo nebesko za svoju domovinu. Mi tako postajemo »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi« (Rim 8, 17), tj. dionici života koji nikada ne prestaje.
Svatko od nas nosi sposobnost i darovanost čuvanja u svojem osobnom sjećanju, događaja koji su na neki način obilježili naš život. Ti događaji, bez obzira bili oni radosni ili bolni, teški ili lijepi, definiraju i određuju naš životni hod. Čovjek bez sjećanja jest čovjek koji ne može odrediti i prepoznati tlo iz kojeg izrasta njegov život. Bez sjećanja ne prepoznaje svoj temelj, korijen, izvorište svojega ponašanja, ophođenja, susreta, odnosa koje gradi. Baš zbog toga, sjećanja određuju čovjekov identitet. Čovjek bez sposobnosti za čuvanje vlastite povijesti i bez osobne memorije lako započne trčati na stranputici. Taj hod krivim putem snažno nas upozorava kako je čuvanje spomena usko vezano uz smjer naših koraka. Naime, to i takvo čuvanje preuzima ulogu vodstva. Čuvanje postaje vodič svagdašnjeg života. Ono što čuvamo, što pohranjujemo u riznice sjećanja to preuzima ulogu vodstva, to određuje svaki naš korak naprijed i u tome se ogleda naš identitet - ono što smo, tko smo i što želimo.
Današnja svetkovina Duhova u svojoj Službi riječi kao da sretno spaja te dvije stvarnosti – čuvanja i vodstva. Krist u svojem govoru učenicima naglašava kako čuvanjem riječi, zapovijedi, gesta – posjedovanjem spomena na nekoga očitujemo svoju ljubav. Čuvanje tako postaje izričaj ljubavi. »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ« (Iv 14, 23a). Čuvati riječ ne znači samo spominjati je se, dozivati je u svijest, nego, još više, biti određen njome, očitovati je u svom životu ukazujući na smjer kojim želimo kročiti. Tako je na čudesan način očitovana povezanost između čuvanja Kristove riječi i vođenosti njegovom riječju.
No, biti vođen riječju znači dopustiti Duhu da djeluje u nama jer »Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama« (Rim 8, 11b). Dotaknutost Duhom u našem vlastitom životu osposobljava nas krenuti putem Krista, tj. prihvatiti njega za svoj vlastiti Put, Istinu i Život koji se sada ostvaruje u našem življenju. Unatoč brojnih naših neuspjelih odnosa, odgođenih problema, započetih svađa i razlomljenih susreta, pozvani smo u tu stvarnost naših »suhih kostiju« (usp. Ez 37, 4) dopustiti zahvat i obuzetost Duhom koji će dati novi život upravo u našoj neuspjelosti, odgodi, svađi i osobnim razlomljenostima. Duh Kristov uvijek djeluje konkretno i radikalno. On zahvaća našu zbilju onakvu kakva ona jest i mijenja je u prostor prihvaćanja, povjerenja, radosti i nade.
Čuvati Gospodinove riječi ujedno znači i priznati istinu da je Duh onaj koji nas poučava o svemu i doziva nam u pamet sve što je Gospodin govorio (usp. Iv 14, 26). Imati Duha Božjega znači stajati u istini Gospodinove riječi. Iz te istine jedino proizlazi i vjerodostojni stav koji je spreman suočiti se sa stvarnim problemima života i nerazumijevanja. Susret s poteškoćama, nevoljama, nesnalaženjima postaje provjera vjerodostojnog življenja po Duhu Božjemu. Samo nas vođenost Duhom koja je utemeljena u čuvanju Kristove riječi čini djecom Božjom. »Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji« (Rim 8, 14). Naše vlastito bogosinovstvo objavljeno u Sinu – Isusu Kristu, pokazuje i smjer našega nadanja. Dati se voditi Duhom znači zadobiti Krista za svojega brata, a Kraljevstvo nebesko za svoju domovinu. Mi tako postajemo »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi« (Rim 8, 17), tj. dionici života koji nikada ne prestaje. Spoznati tu istinu našeg dostojanstva zadobivenog po daru krštenja može nas osposobiti da i mi poput prvih primatelja dara Duha razglašujemo veličanstvena djela Božja (usp. Dj 2, 11). Radost i uspjelost toga navještaja može se očekivati samo ako dopustimo da nas brižljivost čuvanja Kristove riječi i predana otvorenost vodstvu Duha Svetoga osposobi za navjestitelje koji dotiču konkretan čovjekov život u koji Krist želi ući kako bi ga oživio svojim Duhom i ostvario zajedništvo s Ocem.
