Potrebno je samo dopustiti Kristu da uđe u naše odnose u kojima smo dotaknuli mrak smrti, u naše veze koje su povrijedile temelje naših života, u naše okvire prihvaćanja koje smo stvorili na temelju svojih očekivanja, i tamo izreče svoju moćnu riječ »Mladiću, kažem ti, ustani!« (Lk 7,14d)
Svatko je od nas, barem jednom u životu, proživio neku tešku životnu situaciju. Susresti se ozbiljno sa životom, a ne ugledati i ne naići na teškoće zasigurno je nemoguće. Krize odnosa, problemi, nejasnoće, drame koje obilježavaju naše koračanje stazom našega životnog puta čine ga specifičnim, čine ga našim. Težina mojih problema često je znana samo meni, veličina mojih padova i dubina mojih procjepa također. Nikome drugome doli meni nije poznata uznemirenost valovlja mora kojim ja plovim. U životnim dramama koje se odvijaju na našoj koži prisutan je toliki intenzitet osjećaja da ih rijetko možemo isklesati u jasne riječi i iskaze. Ti osjećaji iskazuju se šutnjom, dodirom, suzom, pogledom koji se gubi u daljinu. Sjetimo se samo trenutka kad smo izgubili nekog voljenog, dragog, bliskog. Sjetimo se samo onih životnih situacija kad nam se izlaz činio nedohvatljiv, a sam život neizdrživ. Sāmo nas sjećanje na te događaje vraća na samoću prouzročene bolju, na brojnost i jačinu emocija koje su nas tada prevladavale, na prisutnost suza i odsutnost razumskog razmišljanja u tim trenutcima. Sve nam to svjedoči kako je ponekad teško biti čovjek. Unatoč bogatstvu odnosa koji nas nose, određuju i olakšavaju koračanje na životnom putu.
Služba riječi današnje nedjelje susreće nas baš s takvom stvarnošću. Spomenuti problemi nisu samo problemi vremena u kojemu mi živimo. Čovjek otkad živi i uspostavlja odnose prepoznaje iste okvire koji ga sapinju. Prvo čitanje, baš kao i evanđeoski odlomak, donosi pred nas jednu životnu dramu. I Ilija i Krist susreću se s bolju majke, i to majke udovice koja se nalazi pred smrću njezina sina, sina jedinca. Doista, gubitak nekog do kog nam je stalo, nekog za kog bismo radije dali svoj život negoli ga izgubili, stvara životnu dramu. Brojne su majke, majke udovice koje su izgubile svoju djecu, svoje sinove. Brojne su one kojima je gubitak tako velike mjere ostavio pustoš u srcu i tugu u pogledu. I jasno je da je tako. Susret s takvim majkama, s takvim očevima, s ljudima obilježenim tolikom bolju, uvijek kod ljubitelja istine i dobra rađa suosjećanjem i sažaljenjem. Ostati netaknut pored toliko boli i pred takvom zamagljenošću života znači ne biti zahvaćen ljudskošću. I Ilija i Krist svjedoče vlastitu ljudskost svojim djelovanjem iz suosjećanja, svojim ulaskom u tajnu boli ženâ koje prolaze svoju životnu dramu.
No, osim tih dramatičnih i tragičnih stranica pojedinih života, Božja nas riječ poziva da svoj pogled usmjerimo i na vlastiti život. Ako se zagledamo dublje, lako ćemo uočiti kako i nas pogađa strijela boli u tolikim našim odnosima, bilo obiteljskim bilo prijateljskim bilo kolegijalnim. Bol koja se rađa u nekom odnosu stvara dramu života iz koje nema tako lakog izlaza. Bezizlaznost situacije, nesnalažljivost u odgovoru i svladavanju vlastitih osjećaja, zatvorenost do mjere nepodjeljivanja vlastite boli ni s kim, stvaraju u nama duboke procjepe koji ostaju nedotaknuti ljubavlju i radošću. To je slika majke udovice koja gubitkom sina nema više nikog svoga. Susret pak s Kristom mijenja tu stvarnost. Kristov pogled zahvaća naše pustinje, prepoznaje naše suše, uočava našu ispucalost pred jačinom sunca života. U trenutcima naše zaspalosti i smrti prouzročene primljenim uvrjedama, stvorenim problemima, iskustvom nerazumijevanja i nezamislivom sebičnošću od ljudi do kojih nam je stalo, pohađa nas Krist svojom riječju: »Mladiću, kažem ti, ustani!« (Lk 7,14d). Kristova zapovijed lomi našu smrt i donosi novost života. To je riječ koja omogućuje život, koja svjedoči o stvarnosti i blizini uskrsa u našim životima. Potrebno je samo dopustiti Kristu da uđe u naše odnose u kojima smo dotaknuli mrak smrti, u naše veze koje su povrijedile temelje naših života, u naše okvire prihvaćanja koje smo stvorili na temelju svojih očekivanja, i tamo izreče svoju moćnu riječ »Mladiću, kažem ti, ustani!« Tek se tada može dogoditi ono što se dogodilo i s mladićem iz evanđelja – ustajanje i progovaranje (usp. Lk 7,15).
Govor je temelj svakog odnosa. Odnošajnost se upravo i zasniva na govoru. Progovaranje umrlog mladića iz evanđelja svjedoči da je dotaknutost Kristovom riječi omogućila ponovno uspostavljanje odnosa, i to odnosa koji će imati novu kvalitetu – kvalitetu ljubavi, povjerenja i radosti. To znači biti kršćanin i svjedočiti za Krista – u smrt naših odnosa donijeti snagu života. Ako dopustimo Gospodinu takav zahvat u našem životu, takav zahvat u našim međuljudskim odnosima, bilo bračnim, prijateljskim ili bratskim, postat ćemo vjerodostojni svjedoci evanđelja poput svetoga Pavla koji je od progonitelja evanđelja postao njegov svjedok i vjerni navjestitelj. Tek tada možemo doživjeti da nam u susretu reknu: »Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita!« (1 Kr 17,24). Istinitost riječi Božje u našim ustima svjedoči naš život koji postaje proročkim. Zato dopustiti Kristu da uđe u tvoju životnu dramu, da u njoj svojom moćnom riječi učini sklad i otvori prostor novom životu, znači ujedno i postati prorok koji svjedoči da »Bog pohodi narod svoj!« (Lk 7,16b).
