Usklađenost života s njegovim ciljem svjedoči o ozbiljnosti naše vjernosti krsnom proročkom poslanju kojeg primismo. Takva usklađenost govori i o svjesnosti ulaženja u odnos s Bogom koji uvodi u novost zajedništva sa samim sobom, drugima i njime.
Danas Crkva, na svetkovinu spomena rođenja Ivana Krstitelja, stavlja pred nas lik proroka koji je (p)ostao vjeran svojemu poslanju do prolijevanja krvi. Služba nam čitanja vjerno prenosi Božju riječ koja naviješta dolazak proroka koji će svoj život u potpunosti uložiti u Gospodinov dolazak. Svijest vlastitog poslanja proizišla iz stvarnosti Gospodinova dolaska jamči o Božjem zahvatu u Ivanovu životu. Čudesnost začeća u već poodmakloj dobi majke Elizabete, te čudna zanijemjelost oca Zaharije, kao i događaj s obrezanja prilikom kojega Ivan dobiva ime koje određuje njegov identitet, a ne porijeklo, svjedoče o Gospodinovu izabranju koje utemeljuje Ivanovo poslanje. No, poslanje koje nam je darovano potrebno je spoznati i otkriti, tj. potrebno je otvoriti oči svojega cjelokupnoga života koje će nam pokazati bistrinu Gospodinove prisutnosti u našim životnim koracima. Evanđelist Luka svjedoči tu potrebitost spoznaje poslanja u Ivana ovim riječima: »Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.« (Lk 1, 80). Ivan spoznavši svoje poslanje kroz rast i jačanje duha, u trenutcima oskudice i šutnje kakvo ozračje nude pustinjski predjeli, postaje svjedokom koji je kadar stati pred Izraela – Izabrani narod. U tome se nazire jasnoća poslanja proizašla iz njegove spoznaje jer spoznaja vlastitoga poslanja znači slobodno naviještati i postati svjedokom koji svoje ciljeve jasno izriče i živi, uklanjajući svaki ljudski obzir do te mjere da može slobodno reći: »Čujte me otoci, slušajte pomno, narodi daleki!« (Iz 49,1a).
Na tragu Božje riječi koja svjedoči da je »nama upravljena ova Riječ spasenja« (Dj 13, 26), i mi smijemo svoj život i poslanje ogledati u svjetlu Ivanova izabranja i poslanja. Ozračje promišljanja svakako nas dovodi na područje naših životnih ciljeva koji bi trebali biti usklađivani našim vlastitim izabranjem i poslanjem kojeg jednako primismo od Gospodina. Naime, u daru krštenja primismo kraljevsko dostojanstvo, svećenički identitet i proročko poslanje. Zato upravo krštenje i predstavlja našu uronjenost u poslanje, baš kao što je istu uronjenost očitovao u svojoj vjernosti i predanju Ivan Krstitelj. No, identitet Božjega poslanika i navjestitelja jasno se artikulira u prvom čitanju proroka Izaije. Stupnjevitost proročkog rasta počinje od Gospodinova izabranja i poziva još od majčine utrobe (usp. Iz 49,1b), te izrasta u jasnoću govora koji ne podliježe ničijim interesima nego prenosi istinitost dara spasenja koji usmjeruje životni hod proroka. Taj se životni hod odvija u Gospodinovoj zaštiti koji proroka skriva »u svome u tobolcu« (Iz 49,2d), ali ne jamči uspješnost. Naime, u vjernosti svojemu poslanju i neuspjeh se pretvara u uspjeh. Znajući to Izaija otvoreno svjedoči kako je »kod Gospodina moje pravo, kod moga Boga nagrada je moja« (Iz 49,4b) i u svim trenutcima poslanja »Bog moj bijaše mi snaga« (Iz 49,5b). Svjedočeći takvu zbiljnost postaje nam jasno kako usmjerenost na budućnost, koja će se očitovati kao život s Gospodinom, predstavlja temeljni životni cilj proroka. Usklađenost života s njegovim ciljem svjedoči o ozbiljnosti naše vjernosti krsnom proročkom poslanju kojeg primismo. Takva usklađenost govori i o svjesnosti ulaženja u odnos s Bogom koji uvodi u novost zajedništva sa samim sobom, drugima i njime.
Vjernost vlastitim životnim ciljevima usklađenima Gospodinovim zahvatom otvara u nama prostor za druge, baš kao što je to zbilo i u životu Ivana Krstitelja. Njegova predanost omogućila je da se za njega slobodno može reći: »Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime« (Lk 1,66b). Na početku našeg životnog hoda u vjeri Gospodinu i njegovim zahvatima opravdano stoji pitanje kao i na početku Krstiteljeva poslanja »Što li će biti od ovoga djeteta?« (Lk 1,66a), no nadajući se kako će vjernost našem proročkom poslanju i navještaju spasenja na kraju našega života uroditi plodom i zvonko odzvanjati harmoničnom riječju »Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njim«, radosno i predano hodimo u darovanosti proročkog poslanja.
