Slavimo sedmu vazmenu nedjelju, posljednju nedjelju u vazmenom vremenu. Današnja čitanja nas pozivaju na molitvu.
U prvom čitanju opisano je kako su apostoli bili postojani u molitvi sa Marijom majkom Isusovom. Svaki Isusov korak je bio isprepleten molitvom. Molitva je duša Crkve. Molitva je uistinu pravi razgovor s Bogom, ne samo puko ponavljanje određenih molitava, traženja ili iskanja određenih stvari, nego zahvaljivanje i osluškivanje Božje riječi kroz molitvu, Božje volje za moj život. U drugom čitanju opet čujemo: “Blago vama ako vas pogrđuju zbog imena Isusova“. Kome je to od nas blago i lijepo kada nas se pogrđuje? Ali gledajući očima vjere na ono što je Spasitelj pretrpio za nas, naše patnje i pogrde upućene nama zbog Kristova imena, čine nas sretnima i ispunjenima jer nas one ujedinjuju s Kristovom mukom. Kada na stvari u životu gledamo očima vjere vidimo ih u potpunosti u novom svjetlu, svjetlu uskrsloga Krista koji je umro na križu za moje i tvoje spasenje. U evanđelju Isus moli svoga Oca za sve koje mu je dao. Isus je ljubljeni Božji Sin. Njegov pogled je istovremeno okrenut i prema nebu i prema zemlji, prema Ocu i prema svoj njegovoj djeci. Isus se potpuno predaje svome Ocu znajući da će na taj način u njemu i u nama zasjati Njegova slava. Isus je svijetu objavio Boga kao Oca. Dovršivši svoje poslanje na zemlji vraća se Onomu koji ga je poslao. Ali ne vraća se sam, već kao Prvorođenac među mnogom braćom. Crkva je zajednica onih koji su vidjeli slavu Jedinorođenoga: upoznajući Njega i Oca, imaju život vječni.
