U prvom današnjem čitanju, kao i u Evanđelju, zanimljivo je zamijetiti da se dvaput susrećemo s izrazom 'udovica'. Najprije se u Starom zavjetu susrećemo s udovicom iz Sarfate i, na koncu, u izvješću iz Novoga zavjeta s udovicom u Hramu.
Ono što upada u oči jest da ono što one čine - čine u cijelosti. Sve što imaju za život daruju: jedna udovica daje sve proroku Iliji, a druga baca dva novčića u hramsku riznicu.
Istinska vjera je sve ili ništa, bez obzira na situaciju. Kod Boga i s Bogom nema kompromisa. Traži se 'ili-ili'.
Ostali koje susrećemo u Evanđelju daju mnogo, ali sve je to samo nešto od njihova suviška. Udovica, naprotiv, daje sve što ima, svoj čitav život. Ona je razumjela o čemu se radi u svom odnosu prema Bogu: ne djelić, ne neki nevažni ostatak našega života koji treba pripadati Bogu, nego sve ili ništa. Taj čin potpunog predanja se lijepo može vidjeti na obredu svečanog zavjetovanja. Ležeći na goloj zemlji ispruženih ruku u obliku križa predajem ti Bože sve, ne samo dio nego sve, jer pravo darivanje nije darivanje nečega, nego darivanje samog sebe, vlastitog života, gole egzistencije.
Ponašanje pismoznanaca u današnjem Evanđelju je, izvana promatrano, ispravno. Oni daju toliko koliko im se čini da je potrebno i pravedno. Ali u stvarnosti daju zato da bi nešto dobili, da bi dobili čast. I time oni više ne stoje u službi Boga, nego pokušavaju, koliko se to može - nisam baš siguran, iskorištavati Boga u svoje sebične svrhe. Njihovo davanje više nije "darivanje sebe", nego postaje trgovinom: koliko ili što mogu očekivati, ako dadnem toliko i toliko? Tko od Boga traži nekakvu uzvratnu uslugu, tko se, dakle, Bogu daruje da bi na neki drugi način bio nagrađen, nije se potpuno darovao.
Istinski vjernik živi u svijesti da pred Bogom egzistira neograničeno. Jedan od crkvenih otaca prvih stoljeća kaže: "Čitav naš život mora biti stalna molitva." Ta rečenica znači da smo pozvani tako živjeti da se u svemu orijentiramo prema Bogu. Bogu treba pripadati ne dio, ne neki ostatak našega života, nego sve ili ništa, bezuvjetno i bespridržajno. Onda ćemo bez mnogo dodatnog truda iskusiti kako sami sebe ponovno pronalazimo i kako nam se život stostruko vraća...
Isus je došao da bi nam to objasnio i to pred nama živio. On nije došao da sudi i osuđuje nego da nam otvori oči za veću stvarnost i da nas pozove da svoje muke i brige prebacimo na njega.Onaj tko u njega nema povjerenja ne može ga prihvatiti kao onoga koji daruje rasterećenje, oslobođenje i mir. Tko se ne odrekne svoga imanja, ne oslobodi se onoga od čega je ovisan, ostaje ovisan i o svojim brigama. Tko samo nešto daje, neće nikad biti slobodan.
Daj, Bože, da bude što više "udovica" koje će ti darovati ne ono što posjeduju od svog suviška nego sve od svoje sirotinje!
Istinska vjera je sve ili ništa, bez obzira na situaciju. Kod Boga i s Bogom nema kompromisa. Traži se 'ili-ili'.
Ostali koje susrećemo u Evanđelju daju mnogo, ali sve je to samo nešto od njihova suviška. Udovica, naprotiv, daje sve što ima, svoj čitav život. Ona je razumjela o čemu se radi u svom odnosu prema Bogu: ne djelić, ne neki nevažni ostatak našega života koji treba pripadati Bogu, nego sve ili ništa. Taj čin potpunog predanja se lijepo može vidjeti na obredu svečanog zavjetovanja. Ležeći na goloj zemlji ispruženih ruku u obliku križa predajem ti Bože sve, ne samo dio nego sve, jer pravo darivanje nije darivanje nečega, nego darivanje samog sebe, vlastitog života, gole egzistencije.
Ponašanje pismoznanaca u današnjem Evanđelju je, izvana promatrano, ispravno. Oni daju toliko koliko im se čini da je potrebno i pravedno. Ali u stvarnosti daju zato da bi nešto dobili, da bi dobili čast. I time oni više ne stoje u službi Boga, nego pokušavaju, koliko se to može - nisam baš siguran, iskorištavati Boga u svoje sebične svrhe. Njihovo davanje više nije "darivanje sebe", nego postaje trgovinom: koliko ili što mogu očekivati, ako dadnem toliko i toliko? Tko od Boga traži nekakvu uzvratnu uslugu, tko se, dakle, Bogu daruje da bi na neki drugi način bio nagrađen, nije se potpuno darovao.
Istinski vjernik živi u svijesti da pred Bogom egzistira neograničeno. Jedan od crkvenih otaca prvih stoljeća kaže: "Čitav naš život mora biti stalna molitva." Ta rečenica znači da smo pozvani tako živjeti da se u svemu orijentiramo prema Bogu. Bogu treba pripadati ne dio, ne neki ostatak našega života, nego sve ili ništa, bezuvjetno i bespridržajno. Onda ćemo bez mnogo dodatnog truda iskusiti kako sami sebe ponovno pronalazimo i kako nam se život stostruko vraća...
Isus je došao da bi nam to objasnio i to pred nama živio. On nije došao da sudi i osuđuje nego da nam otvori oči za veću stvarnost i da nas pozove da svoje muke i brige prebacimo na njega.Onaj tko u njega nema povjerenja ne može ga prihvatiti kao onoga koji daruje rasterećenje, oslobođenje i mir. Tko se ne odrekne svoga imanja, ne oslobodi se onoga od čega je ovisan, ostaje ovisan i o svojim brigama. Tko samo nešto daje, neće nikad biti slobodan.
Daj, Bože, da bude što više "udovica" koje će ti darovati ne ono što posjeduju od svog suviška nego sve od svoje sirotinje!
