Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja kako bi nam približila sliku Gospodara neba i zemlje. Isusovo božanstvo najviše dolazi do izražaja u njegovim posljednjim trenucima života, kada biva nepravedno osuđen, napušten od najbližih i popljuvan od bezakonika.
Lk 23, 35-43
U ono vrijeme stajao je ondje narod i promatrao, a podrugivali Isusu glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
U usporedbi s drugim crkvenim svetkovinama, svetkovina Krista Kralja je jedna od mlađih. Ustanovio je papa Pio XI. o 1600. obljetnici Nicejskog sabora, 11. prosinca 1925. godine, sa svojom enciklikom Quas Primas. Povijesna pozadina uvođenja nove svetkovine bio je odgovor na sekularizaciju društva, odnosno odgovor na komunizam i nacionalsocijalizam, koji su izbacili Boga iz društva. Crkva je prepoznala opasnost novih ideologija i htjela je upozoriti na njih, posvijestiti svijetu kako je Bog gospodar vremena i prostora te da on treba biti orijentacija ljudima. Svetkovina Krista Kralja slavi se zadnje nedjelje prije došašća, kada ujedno i završava crkvena liturgijska godina.
Za bolje razumijevanje termina „kralja“ ili „kraljevanja“, Crkva nam danas nudi odlomak iz Lukinog evanđelja (Lk 23, 35-43). Evanđeoski nas odlomak vodi do vrhunca Isusove pasije ili križnoga puta. Slika nam je poznata: Isus stoji razapet na križu zajedno s dvojicom zločinaca - jedan s lijeva, drugi s desna, a glavari, vojnici i narod odozdo dovikuju rugalice raspetima.
Prva skupina ljudi koju Luka spominje su vođe naroda koji se podruguju Isusu: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe, ako je on Krist Božji, Izabranik“ (Lk 23,35). Glavari naroda, koji predstavljaju najveći autoritet u narodu, dolaze pred Raspetoga kako bi ga ismijali najnižom vrstom ruganja - sarkazmom. Koriste mesijanske oznake poput spašavanja („druge je spasio“), a njega nazivaju Izabranikom. Zbog njihovoga ugleda u društvu i želje za moći, oni ne mogu prepoznati Kralja koji ponižen i nemoćan visi na križu.
Druga skupina društva koja se podruguje Isusu su vojnici: „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe“ (Lk 23,37). Vojnici su u ranom, kao i kasnom rimskom carskom/imperijalnom dobu bili ne samo plaćenici, nego i regrutirani građani koji su morali ostaviti svoju zemlju služeći caru. Oni su izlagali svoj život pogibelji, braneći i šireći carstvo na području Sredozemlja. Najdragocjeniji im je bio vlastiti život, jer su se tadašnje bezakonitosti, kao što su nepoštivanje zapovijedi, bijeg od neprijatelja i dezerterstvo, kažnjavale smrću. Nisu se bezrazložno obraćali Isusu da sam sebe spasi, jer je i njihov život ovisio o većim autoritetima. Zbog toga ne mogu prepoznati Kralja Židovskoga, jer on nema moć nad životom, nego je osuđen na smrt.
Treći podrugljivac u Lukinoj sceni je zločinac: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas“ ( Lk 23,39). Prvi je od svih podrugljivaca koji traži od Isusa ne samo da sebe samoga spasi, nego i nas – one koji vise na križu skupa s njim. Treći nastavlja što su prijašnji započeli - ironično oslovljava Isusa titulom do koje mu je najviše stalo, ali pritom ne vjeruje u nju. Riječ Mesija (hebr. מְשִׁיחָא məšîḥā’, Pomazanik/Krist) koristi se u Starom zavjetu u više knjiga i isključivo je povezana s proglašenjem nekoga Kraljem Izraela. Npr. u prvoj knjizi o Samuelu (1Sam 24,7-11) Šaul se naziva pomazanikom Jahvinim. Židovi su vjerovali da će doći Mesija, Jahvin pomazanik, koji će osloboditi Izraela od njegovih neprijatelja. Tako i ovaj treći podrugljivac Isusa naziva Kristom (novozavjetna riječ za Mesiju), jer se nada životu. No njemu nije stalo do vječnoga života, nego samo onog ovozemaljskog, fizičkoga života.
Luka u svome izvješću Isusova raspeća prikazuje i treću skupinu društva – narod. Ne spominje ih direktno u izvještaju, niti njihovu djelatnost (Lk 23,35), ali upravo njihova šutnja pred raspetim daje nam da znanja kako je λαός pasivni promatrač Isusove smrti (λαός - izabrani narod Božji, kojeg je potrebno razlikovati od ἔθνη, što označava sve narode svijeta; Luka je jedini evanđelist koji razlikuje ova dva pojma). Narod Božji ostaje otvoren mesijanskome navještaju. Ne podruguje se i vidjet će se kasnije kako će se λαός vraćati bijući se u prsa (Lk 23,48). Još jedan bitan detalj: Isus čitavo vrijeme šuti.
Vratimo se zadnjem dijelu našeg odlomka, koji govori o drugom zločincu. On prekorava prvog kako su oni zaslužili umrijeti (Lk 23,40). U drugom navratu obraća se Isusu bez ikakvih naslova, već jednostavno - njegovim imenom zaodjevenim u molitvu: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“ (Lk 23,42) Po prvi puta u Isusovoj pasiji po Luki javlja se situacija da osoba, ne samo da priznaje svoju vlastitu krivicu i traži oproštenje za nju, nego u Isusu prepoznaje Mesiju, Izabranika, Kralja Židova. Drugi zločinac, o kojem je ovdje riječ, jedini vjeruje u Isusovu moć – moć koja ne osuđuje nego oprašta i u konačnici spašava. Svi dosadašnji spomenuti akteri u ovom odlomku krivo su shvatili Isusovo mesijansko poslanje.
Njihov zemaljski život, ugled i još štošta priječili su im da u njemu prepoznaju nepravedno osuđenog čovjeka. Čovjeka koji je na svome križnome putu i koji križ nije odbacio, nego prihvatio, a ljude nije proklinjao, već se za njih molio, padao i ustajao. U tome krvavome i nemoćnome prizoru Raspetoga, Isus objavljuje svoje božanstvo zločincu. Božanstvo koje nije okrenuto vladanju, nego milosti. Po prvi puta u Lukinoj drami Isus progovara i čini ono što je jedino Bogu moguće: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). Isus se ne spominje prijestupa koje je zločinac učinio, nego ga još danas čini dionikom vječne slave.
Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja kako bi nam približila sliku Gospodara neba i zemlje. Isusovo božanstvo najviše dolazi do izražaja u njegovim posljednjim trenucima života, kada biva nepravedno osuđen, napušten od najbližih i popljuvan od bezakonika. No, on čini tada ono što je samo Bogu moguće u tim trenucima - oprašta. Ovdje tako dolazimo do paradoksa evanđelja - nije svemoćan onaj koji sve može, nego onaj koji može upravo ono što nitko ne može. Bog uvijek zove čovjeka i ne spominje se njegovih grijeha. Ne možemo imati ljepšu sliku Boga od ove koju nam Luka danas želi približiti.
Ulazna pjesma na svetkovinu Krista Kralja
Kriste, Kralju, mir i jedinstvo
podaj Crkvi svojoj kršćanskoj.
Ti, Kriste, kralj si vjekova,
ti vladar sviju naroda,
ti sudac si jedincati
svih umova i srdaca.
Glavari svih te naroda
pred svijetom javno častili,
a mi ti evo kličemo:
ti višnji Kralj si sviju nas!
O Kriste, mira vladaru,
pokori srca buntovna,
u jedno stado skupi sve
od tebe što odlutaše.
Ti zato ruke šireći,
sa križa visiš krvavog
i probijeno sulicom
u plamu srce otkrivaš.
Ta zato kruha, vina lik
na žrtveniku krije te,
i probodenih grudi ti
spas djeci tvojoj izvire.
Sva slava tebi, Isuse,
što vlašću svijetom upravljaš,
i ocu s Duhom preblagim
u vječne vijeke vjekova.
