Mnogo puta ne shvaćamo da izvan naše zone komfora možemo otkriti neizmjerno bogatstvo i ljepotu. U tom duhu dolazi i Isusova poruka onima koji priređuju gozbe: neka ne pozivaju one koji im mogu uzvratiti, nego siromašne, sakate, hrome i slijepe.
Lk 14,1.7-14
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Gozba je česta tema u Evanđeljima. Ako uzmemo samo Lukino evanđelje već u 5. poglavlju (Lk 5,29) nailazimo na prizor u kojem Levi priređuje veliku gozbu u svojoj kući; u 7. poglavlju (Lk 7,36) čitamo kako farizej Šimun poziva Isusa da blaguje s njime; u 9. poglavlju (Lk 9,10-17) slijedi Isusovo umnažanje kruha i ribe, što možemo nazvati Mesijanskom gozbom; u 10. poglavlju (Lk 10, 38-42) Isus sjedi za stolom s Martom i Marijom; u 11. poglavlju (Lk 11,37) ponovno se pojavljuje scena u kojoj neki farizej poziva Isusa na objed. Konačno, redci (Lk 14,1.7-14) koje Crkva danas stavlja pred nas govore o Isusovu odlasku na objed kod jednog od prvaka farizejā. Nakon ovih redaka, u Lukinu evanđelju govor o gozbama spominje se još nekoliko puta.
Luka nam ne donosi nikakve informacije o farizejskom prvaku koji priprema gozbu. Znamo samo da je Isus bio pozvan. U sljedećim redcima, koje nisu dio današnjeg Evanđelja, čitamo kako Isus u subotu ozdravlja čovjeka od vodene bolesti (Lk 14, 2-6). Odmah nakon ozdravljenja Isus primjećuje kako uzvanici biraju prva mjesta te započinje s prispodobom. Poučava ih da ne traže prva mjesta na gozbama.
Poruka ove prispodobe aktualna je i danas: ljudi su spremni učiniti sve kako bi došli do vrha. Spremni smo od prijatelja učiniti neprijatelja radi vlastitog položaja. U našim ponašanjima i odabirima često postoji potreba da se dokažemo, a pri tom dokazivanju spremni smo druge poniziti. U nama je uvijek prisutna želja da budemo veći od drugoga, a društvo u kojem živimo često djeluje isključivo iz interesa. No Božje oko vidi bolje od čovjekova. Mi druge često gledamo kroz titule i vanjski izgled, a Bog gleda u srce. U odnosu s Bogom ne moramo se dokazivati niti boriti za prva mjesta.
Često ćemo čuti kako današnji evanđeoski odlomak govori o poniznosti i to je točno. No ono što je još važnije od poniznosti jest ljubav. Ljubav je naš istinski identitet i upravo to Isus želi usaditi u naše srce. Važno je uvijek birati dobro drugoga, ustupiti mjesto svoje časti nekome drugome, odmaknuti se od prvog mjesta i dati ga onome tko je možda manji od nas.
Život je često poput stola za blagovanje. Biramo pored koga ćemo sjesti i s kim ćemo najviše razgovarati. Mnogo puta ne shvaćamo da izvan naše zone komfora možemo otkriti neizmjerno bogatstvo i ljepotu. U tom duhu dolazi i Isusova poruka onima koji priređuju gozbe: neka ne pozivaju one koji im mogu uzvratiti, nego siromašne, sakate, hrome i slijepe. Luka u svome Evanđelju rado prikazuje Isusa kao prijatelja siromaha i onih na rubu društva. Oni su, prema Luki, povlašteni u Božjim očima. U društvu pogođenom sebičnošću i ravnodušnošću važno je zagledati se u Isusa i njegov način ljubavi prema drugima.
I na kraju, Isus poručuje da će nam se sve to uzvratiti o uskrsnuću pravednih. Nagrada za našu brigu prema marginaliziranima neće biti ni materijalna ni društvena, već eshatološka. Ona pripada stvarnosti koja dolazi nakon ovoga života. Uzvratit će nam se na kraju našega ovozemaljskog puta jer prava djela ljubavi imaju vječnu vrijednost.
