Zato smijemo smatrati kako Isus plače s nama u svim našim životnim poteškoćama i raduje se s nama u svim našim radostima.
Iako mi kršćani vjerujemo u trojedinoga Boga, ipak svaki čovjek gradi u sebi neku, tako reći, vlastitu sliku o Bogu. Ta slika nije neko umjetničko djelo koje nastaje za par sati, dana, mjeseci ili pak godina. Ta umjetnina iziskuje napor svakodnevnog uzimanja kista odnosno ulaženja u osobni odnos s Bogom i drugim ljudima uvijek s novim potezima i detaljima. I dok ovih dana u tom kontekstu razmišljam o svom duhovnom životu i današnjem evanđelju, primjećujem da mi je jedan motiv dosad uspješno izmicao iz te moje, nazovimo, slike, a to je Gospodinov plač. U današnjem evanđelju čitamo kako je Isus uskrisio Lazara. Ovaj odlomak je bogat moćnim porukama i događajima, jer se tu ipak radi o uskrsnuću mrtvaca koji je bio četvrti dan u grobu. Međutim, meni je jedna rečenica baš zazvučala, a ona glasi: „I zaplaka Isus.“
Prva stvar o kojoj sam počeo razmišljati, kada sam pročitao današnje evanđelje, bila je ta kako često zaboravim da je Isus bio čovjek poput svakoga od nas, da nije bio lišen emocija. I on je imao dobrih i loših dana, i on se znao srditi, sjetimo se samo izgona trgovaca iz hrama; smijati, uzmimo u obzir kada su mu djeca pohrlila u susret, tada sigurno nije ostao hladan, oduševljavati, tugovati, radovati… Znači, bio je baš poput nas, kako kaže Pavao - nama u svemu sličan osim u grijehu.
Evanđelje nastavlja, Nato Židovi rekoše: „Pogledaj kako ga je ljubio.“ Smatram kako su u potpunosti bili u pravu. Isusove suze nad Lazarom, bile su suze ljubavi, ali se one nisu odnosile samo na Lazara, nego na čovjeka i čovječanstvo, na svakoga od nas. Držim kako je upravo u ovom plaču sadržan sav smisao Velikog tjedna, ali i cijelog Isusova života od utjelovljenja do uzašašća, jer je ljubav bila ono radi i zbog čega Isus dolazi na ovaj svijet. On nas je ljubio i želio je biti ljubljen. Stoga smatram kako i mi Veliki tjedan ne bi trebali doživljavati kao tjedan žalosti, nego upravo ponizne i tihe radosti zbog ljubavi koja nam je u potpunosti pokazana u žrtvi križa.
Mislim kako je ovaj Gospodinov plač jamac da nikada u životu nismo sami. Vidimo kako Isus plače za svojim prijateljem, a mi se nazivamo i jesmo njegovi prijatelji. Zato smijemo smatrati kako Isus plače s nama u svim našim životnim poteškoćama i raduje se s nama u svim našim radostima. Uz sve to, Isusov plač nije bio plač očajnika koji nijemo promatra i žali ljudsku patnju, nego On pomaže ožalošćenima i vraća im opet radost na lice. Na to smo pozvani i mi, jer smo dužni radovati se sa radosnima i plakati sa uplakanima. Trudimo se svakom čovjeku pokazati da nije sam i tako ćemo opravdati Kristove suze koje su prolivene radi nas.
