Pozvani smo, silazeći s gore, postati odraz Njegove svjetlosti i biti, po Njemu i s Njim, „svjetlo svijeta“.
Mt 17,1-9
U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«
Jeste li ikada bili na mjestu s kojeg vam se nije odlazilo? U trenutku za koji ste poželjeli da nikada ne završi? U iskustvu koje je bilo toliko ispunjeno mirom i radošću, da ste u sebi pomislili: „Samo da ovo potraje?“ Možda je to bio razgovor s voljenom osobom. Možda trenutak duboke molitve ili tišine pred Presvetim. A možda pak samo običan trenutak, ali ispunjen sigurnošću da je sve na svome mjestu.
Gledano psihološki, nešto takvo bi se moglo nazvati vrhunskim iskustvom. To je koncept kojeg je sredinom 20. stoljeća razvio američki psiholog Abraham Maslow. On opisuje vrhunsko iskustvo kao trenutak najveće sreće i ispunjenja, u kojem osoba doživljava snažan osjećaj jedinstva, transcendencije i potpune integracije sa stvarnošću. Neke od karakteristika vrhunskog iskustva su: gubitak rasuđivanja o vremenu i prostoru, osjećaj bivanja jednim cjelovitim i skladnim ja, oslobođenim disocijacije ili unutarnjeg sukoba, zatim funkcioniranje s lakoćom, bez napora ili muke, bivanje bez inhibicija, straha, sumnje i samokritike, te spontanost, ekspresivnost i prirodno tekuće ponašanje koje nije ograničeno konformizmom i tako dalje.
Takva iskustva igraju ulogu u samoostvarenju. Po njemu, samoostvarenje je “samoispunjenje“, odnosno želja da se sve više postaje ono što netko jest, da se postane sve što je sposoban postati. Još preciznije, to je potpuno ostvarenje vlastitog potencijala i vlastitog, pravog “Ja“. Kada bismo to pokušali izreći više duhovnim, katoličkim jezikom, rekli bismo da u čovjeku postoji naravna težnja aktualizirati potencijale svoje, od Boga dane, naravi, kako bi dosegao puninu osobnog savršenstva, no ta punina nalazi svoje dovršenje jedino u nadnaravnom sjedinjenju s Bogom. Čovjek je istinski čovjek tek u Bogu, njegovo pravo “Ja“ se ostvaruje u sjedinjenju s Njime. Zato su takva iskustva moćna, osobito ona posebne bliskosti s Bogom, Božja pohođenja, kada čovjek u Bogu spoznaje sve pa i sebe samoga. I u takvim trenucima mu je ugodno i htio bi da vječno traju, toliko da s Psalmistom može uzviknuti: „A meni je milina biti u Božjoj blizini“. (Ps. 73).
Zašto ovo spominjem?
Danas, na drugu korizmenu nedjelju, Crkva pred nas stavlja Matejev izvještaj o Gospodinovom Preobraženju na gori. I zaista bi se mogle napisati stranice i stranice o svakom pojedinom dijelu ovog događaja. O samom činu Preobraženja, o Mojsiju i Iliji, Očevom glasu s neba i tako dalje. No ovoga puta bih ipak htio zastati na Petrovim riječima usred svega. „A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«“
Na gori s Isusom nije bio samo Petar, tu su bili još i Jakov i Ivan, no evanđelje ne bilježi njihove riječi. Kao i toliko puta prije, Petar prvi reagira, prvi, čak i štoviše, jedini progovara. On “prihvaća“ i govori iz dubine svoga bića. Svjetlo koje isijava iz Gospodinova lica ulazi i u Petrovo srce te ga čitava obuzima. Nestaje svaki nemir, svaki strah, nesigurnost. Njegove riječi upućene Isusu nisu pripremljene niti promišljene. One su spontani odjek srca koje je dotaknuto, koje zna da pred njim stoji njegov Gospodin, njegov Bog.
U tom zanosu Petar još dodaje da želi načiniti tri sjenice za Isusa, Mojsija i Iliju. Blagdan sjenica je židovski blagdan kojim se spominju četrdesetogodišnjeg lutanja Izraelaca pustinjom i Božje zaštite, pa Židovi tih dana borave u sjenicama, odnosno omalenim kolibama. To ih uči poniznosti, zahvalnosti te povjerenju u Boga. Osim toga, blagdan ima i svoj eshatološki karakter, naime nada u to da će Bog na vidljiv način ponovno prebivati među svojim narodom. Za Petra se ta nada upravo tada i ostvaruje. Njegove sjenice nisu samo izraz poštovanja, nego i želja zadržati taj trenutak, da on vječno traje.
Sv. Toma Akvinski kaže da se ova Petrova gesta, osim što se može protumačiti na ovakav način i pripisati njegovoj pobožnosti, također može objasniti gledajući iz kuta njegove ljudske slabosti, tjelesnosti. Neposredno prije odlaska na goru Isus razgovara sa svojim učenicima o tome kako treba poći u Jeruzalem biti mučen i razapet te treći dan uskrsnuti. Iako ga je trenutak prije upravo Petar priznao za Krista, pomazanika, Sina Boga Živoga, ipak ga je nastojao odvratiti od tog nauma, međutim Isus ga je samo prekorio riječima: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“. Petar ne želi sići s gore, jer bi to značilo da moraju poći prema Jeruzalemu, prema križu i prema smrti. Ni ovdje Bog ne šuti već zapravo daje odgovor Petru: „Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“.
Ovo evanđelje, kao i svako drugo, nije samo povijesni iskaz jednog događaja već ono govori i nama. U Petru možemo prepoznati sami sebe, jer smo i sami bili dio sličnog iskustva. Govorim o trenucima molitve Gospodinu kada sve postane mirno, spokojno. Kada svi strahovi utihnu i kada osjetimo da će sve biti dobro. Kada postanemo svjesni Njegove prisutnosti koja nas nadilazi, ali i koja u istom trenutku prodire u najveće dubine našeg bića. I tada postajemo svjesni svega, pogotovo sebe i svoje slabosti i malenosti pred Njegovom snagom i veličinom. Tada uviđamo da naš život jedino ima smisla u Njemu, i samo u Njemu taj život možemo živjeti u punini. To je naša gora i tu nam je lijepo i ugodno. Poželjeli bi da taj trenutak nikada ne završi i da čitavu vječnost možemo provesti s Njim.
No kakav je Gospodinov odgovor na naše želje?
Takvim trenucima, milosnim pohođenjima, On nas priprema za ono što nas čeka, a to je naš put ka Jeruzalemu, naš križ. Zato je potrebno i nužno sići s gore i vratiti se u svakodnevnicu, koliko god ona bila puna patnje i gorčine. Možda je u molitvi ljepše i možda je u Njegovoj prisutnosti lakše, ali ne smijemo zastati u trenutku, ma kako blistav bio, jer on je samo bljesak a ne stvarnost koja nas čeka i koja nas treba. I taj silazak nije kraj već početak. To je početak istinskog hoda s Gospodinom, jer i On silazi i hoda s nama. Ali to iskustvo nije tu samo za nas, već smo pozvani ono svjetlo kojim smo mi prosvijetljeni dijeliti drugima. Pozvani smo, silazeći s gore, postati odraz Njegove svjetlosti i biti, po Njemu i s Njim, „svjetlo svijeta“.
