Zašto oklijevaš? Zašto se bojiš? Vjeruj, iskaži hvalu i primi. Neka poniznost bude smjela, neka čednost bude pouzdana. Nije vrijeme da djevičanska jednostavnost zaboravi razboritost.
Lk 1,26-38
U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.
Riječ je glas ili skup glasova kojemu je pridruženo neko značenje te je osnovna jedinica svakoga jezika; odgovara posebnosti najosnovnije pojedinosti u jeziku. Iako su same po sebi bespredmetne, riječi u sebi posjeduju svojevrsnu moć. Osim što njima opisujemo stvarnost, one tu stvarnost i oblikuju. Riječima ljubimo, tješimo, ali njima također ranjavamo i ubijamo. I uvijek je u pitanju neki odnos. No riječ rijetko ostaje zatvorena u svojoj samostalnosti. Tek u zajedništvu s drugim riječima ona pronalazi svoju puninu, oblikujući rečenicu - prostor u kojem misao postaje jasna, izrečena i dovršena. Rečenica nije tek niz povezanih riječi, nego sabrana nutrina čovjeka pretočena u govor.
Postoje, međutim, rečenice koje nadilaze svakodnevni govor, rečenice koje mijenjaju tijek povijesti. Jednu takvu nalazimo u Evanđelju koje Crkva na današnju svetkovinu Blagovijesti stavlja pred nas, po evanđelistu Luki: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ No prije nego što zastanemo nad samom rečenicom, potrebno je zaustaviti se nad onom koja ju izgovara. A tko je ta koja je izrekla te blažene riječi i tako promijenila udes čitavog ljudskog roda? Bog za svoj dolazak ne bira ni kraljicu na prijestolju ni moćnicu ovoga svijeta, već poniznu i neznatnu djevojku iz Nazareta. Ne bira raskoš palače, već jednostavnost skromnog doma. I ono što pred svijetom blista, pred Njim je ništa, a što je svijetu neprimjetno, Njemu je dragocjeno. Jer Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu. (1 Sam 16,7) Upravo u Marijinu Bezgrešnom Srcu Bog je našao ono što je od početka želio u čovjeku: nepomućeni odnos, povjerenje bez straha, ljubav bez zadrške. Jer samo srce koje je potpuno Božje može primiti Boga potpuno.
O samom susretu Blažene Djevice i anđela Gabriela moglo bi se napisati na stotine stranica, analizirajući svaki pojedini detalj. No, jer za to nemamo vremena, ovdje ću donijeti dio propovijedi svetoga Bernarda iz Clairvauxa koji prelijepo opisuje veličinu i važnost ovoga trenutka: „Čula si, o Djevice, da ćeš začeti i roditi Sina; čula si da to neće biti po mužu, nego po Duhu Svetome. Anđeo očekuje odgovor; vrijeme je da se vrati Bogu koji ga je poslao. I mi čekamo, o Gospođo, tvoju riječ milosrđa; nad nama teško leži osuda prokletstva.
Cijena našega spasenja nudi se tebi. Bit ćemo odmah oslobođeni ako pristaneš. U vječnoj Riječi Božjoj svi smo postali, i evo, umiremo. U tvojem kratkom odgovoru trebamo biti nanovo stvoreni da budemo vraćeni u život.
U suzama te to moli Adam sa svojom žalosnom obitelji, u progonstvu iz Raja; moli te Abraham, moli te David. I svi ostali sveti patrijarsi, tvoji praoci, mole te, dok prebivaju u zemlji sjene smrtne. To iščekuje sva zemlja, ničice do tvojih nogu. I s pravom, jer o tvojoj riječi ovisi utjeha nesretnima, otkup sužnjima, sloboda osuđenima, štoviše, spasenje svim sinovima Adamovim, svemu rodu tvojemu.
Odgovori brzo, o Djevice. Požuri s odgovorom anđelu, ili radije po anđelu Gospodinu. Odgovori riječju i primi Riječ Božju. Izreci svoju riječ i začni Božansku Riječ. Dahni prolaznu riječ i prigrli Vječnu Riječ.
Zašto oklijevaš? Zašto se bojiš? Vjeruj, iskaži hvalu i primi. Neka poniznost bude smjela, neka čednost bude pouzdana. Nije vrijeme da djevičanska jednostavnost zaboravi razboritost. U ovoj stvari jedinoj, o razborita Djevice, ne boj se biti odvažna. Premda je skromna šutnja mila, sada je poslušna riječ potrebnija. Otvori srce vjeri, o blažena Djevice, usne hvali, krilo Stvoritelju. Evo, Željeni svih naroda stoji na vratima i kuca. Ako bi zbog tvoje odgode prošao, u žalosti bi ga ponovno počela tražiti, Onoga koga ljubi duša tvoja. Ustani, pohiti, otvori. Ustani u vjeri, pohiti u pobožnosti, otvori u hvali i zahvaljivanju.“
I zaista je odgovorila. Marijinim „fiat“ nebo se susreće sa zemljom, vječnost ulazi u vrijeme, a Bog postaje čovjekom. Onoga koga nebesa nisu mogla obuhvatiti, nosila je njezina utroba. U tom trenutku započinje novo stvaranje. Ondje gdje je nekoć neposluh zatvorio vrata života, sada ih poslušnost ponovno otvara. U prvoj ženi, Evi, čovjek je rekao Bogu „ne“ – i po tome „ne“ u svijet ulaze grijeh i smrt. No u Mariji, novoj Evi, čovjek ponovno govori „da“ – i po tome „da“ dolaze milost i život. Ono što je neposluhom bilo razrušeno, poslušnošću je obnovljeno.
Iako ponizna i skrovita, svojom nutarnjom veličinom postaje uzvišenija od svih stvorenja, proslavljena ne po sebi, nego po Onome kojega je rodila. I zato je naraštaji nazivaju blaženom. Njezino ime već stoljećima odzvanja u molitvama Crkve. Njoj se posvećuju najljepši stihovi najljepših pjesama. U litanijama je zazivamo najnježnijim imenima: kao Zvijezdu mora koja vodi kroz oluje, kao Vrata nebeska kroz koja je Spasenje ušlo u svijet. K njoj se uzdižu pogledi umornih, njoj se povjeravaju tjeskobe onih koji traže nadu.
I što je više čašćena, to jasnije upućuje na svoga Sina. Što je više hvaljena, to više nestaje u Njegovoj slavi. Jer sva njezina veličina leži u tome što nije zadržala ništa za sebe, nego je sve predala Bogu. A to je primjer i za nas. I mi smo danas pozvani izreći svoj „fiat“ Bogu te se poput nje neznatne Božje službenice potpuno predati svome Stvoritelju.
