Već je prošlo 800 godina od kako se duša svetoga našega brata i oca Franje preselila Gospodinu. Onaj koji se za blaženog života potpuno suobličio Kristu, ni u smrti nije vidio neprijatelja već Sestru koja ga je ponijela u zajedništvo Boga kojemu se sav bio predao. Upravo ta smrt postala je sjeme koje i nakon toliko godina rađa mnogom braćom i sestrama koji poput njega žele na takav način nasljedovati Evanđelje.
Sveti otac Papa Lav XIV. proglasio je ovu 2026. godinu jubilarnom godinom svetoga Franje, a po prvi put od svečeve smrti, na mjesec dana, u njegovoj bazilici za čašćenje su izloženi i njegovi posmrtni ostaci. Na taj snažan poziv Crkve odgovorili su i bogoslovi koji su zajedno sa svojim odgojiteljima otišli na hodočašće u Asiz i Padovu od 27. veljače do 1. ožujka.
Prisutni su bili: bogoslovi Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda i bogoslovi kustodije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri s odgojiteljem fra Franjom Vukom, bogoslovi Hercegovačke provincije Uznesenja Marijina s odgojiteljem fra Renatom Galićem, bogoslovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca s odgojiteljem fra Stjepanom Brčinom, bogoslovi franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu s odgojiteljem fra Anđelkom Domazetom, bogoslovi Slovenske franjevačke provincije Uzvišenja sv. Križa s odgojiteljem fra Pepijem Lebrehtom, bogoslovi franjevačke provincije Bosne Srebrene s odgojiteljem fra Danijelom Nikolićem, te bogoslovi Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića sa svojim odgojiteljem fra Mišom Biškupom.
Krenuli smo 27. veljače rano ujutro te smo u Asiz stigli u popodnevnim satima. Prva točka bila je sveta misa u crkvi svete Marije u Rivotortu, mjestu gdje su sv. Franjo i prva njegova braća započeli svoj zajednički život. Misu je predslavio i propovijedao fra Danijel Nikolić, odgojitelj bogoslova provincije Bosne Srebrene. On je u svojoj homiliji, između ostaloga, naglasak stavio na jedan vrlo važan događaj iz Franjinog života koji se dogodio upravo u blizini ovoga mjesta, a to je susret s gubavcem. Naglasio je da kao što se Franjo promijenio onda kada je u prezrenom gubavcu susreo samoga Krista, tako smo i mi pozvani u svakom bratu i čovjeku, usprkos svim njegovim slabostima i manama, prepoznati Boga te ga zbog toga i ljubiti. Nakon svete Euharistije uslijedila je molitva časoslova te smo naposljetku otišli do smještaja na večeru i počinak.
Sljedećeg jutra uslijedio je središnji trenutak našeg hodočašća. Podijeljeni u dvije skupine, uputili smo se prema bazilici svetoga Franje gdje smo imali milost častiti njegove relikvije, gdje smo u tišini i sabranosti, jedan po jedan, zastali u molitvi, preporučujući mu svoje pozive i putove koji su pred nama. Bio je to uistinu jedan milosrdni susret na kojemu samo možemo biti zahvalni dragom Bogu. Stajati pred posmrtnim ostacima onoga koji je prije osamsto godina hodio tim istim gradićem i njegovim ulicama značilo je osjetiti da je povijest živa i konkretna, da taj sveti lik nije neka legenda već stvarnost utjelovljena u vremenu i prostoru.
Taj dan, u samostanskoj crkvi sv. Petra u Asizu sveto misno slavlje predslavio je fra Renato Galić, a propovijedao fra Franjo Vuk. Osvrćući se na evanđelje o grešnici i farizeju Šimunu, fra Franjo je naglasio opasnost da se naviknemo na milost Božju te time sami umrtvimo svoj duhovni život. Farizej Šimun je poznavao sav zakon, no falilo mu je ljubavi koju je pak posjedovala jedna obična grešnica kojoj Isus upravo jer je „mnogo ljubila“ oprašta. I mi se možemo naći na Šimunovom mjestu, jer iako čitamo i raspravljamo o svetopisamskim i raznim ostalim tekstovima, nekada ne dopuštamo da nas oni mijenjaju.
U njima ne susrećemo Krista već oni ostaju samo mrtvo slovo na papiru. Upravo na tom mjestu je istaknuo važnost svetoga Franje koji je dopustio da ga Gospodin promijeni i koji je u Njega ostao zaljubljen te je time njegova vjera postala životvorna, što je poziv i primjer i nama danas. Nakon misnog slavlja dobili smo slobodno vrijeme koje smo mogli iskoristiti za tjelesnu okrjepu te molitvu. Dan smo završili molitvom Večernje s talijanskim fratrima u bazilici svete Marije Anđeoske u Porcijunkuli.
Treći i posljednji dan ujutro zaputili smo se prema Padovi. Prvo smo posjetili baziliku svetog Antuna Padovanskog te smo proslavili misu u pokrajnjoj kapelici. Euharistijsko slavlje je predvodio i propovijedao fra Stjepan Brčina, odgojitelj bogoslova Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Nadahnuvši se retkom nedjeljnog evanđelja „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“, fra Stjepan nam je skrenuo pozornost na važnost slušanja Božjeg glasa u našem životu.
Postoji opasnost da usred cijelog aktivizma kojim smo okruženi izgubimo sposobnost slušati Boga. Za primjer nam je dao Isusa koji je znao postaviti granice kako bi ostao u trajnom doticaju s Ocem, što bi i mi trebali naučiti činiti. Nakon svete mise posjetili smo i svetište našeg fra Leopolda Bogdana Mandića te smo se nakon osobnog razgledavanja i molitve zaputili nazad kući, u samostane.
Posjet ovim mjestima, osobito Asizu, uvijek je velika radost za franjevačko srce, a osobito u ovako posebnoj i povijesnoj prigodi. Zahvalni Gospodinu na svim primljenim milostima kao i na bratskom zajedništvu naših zajednica, vraćamo se obogaćeni i ohrabreni još vjernije živjeti darovani nam poziv.
