Možda ovaj ubogi slijepac nije poznavao teološki jezik ili kulturu, izrazio se odviše jednostavno ili je čak djelovao ekscentrično. On je očito znao samo jedno – zove živoga Boga, što je bilo svo potrebno znanje. Bog ga je čuo.
Mk 10,46-52
Poznati talijanski znanstvenik Galileo Galilei, čovjek pronicljiva duha, izrazit užitak pronalazio je proučavajući gibanje nebeskih tijelâ. Ostao je zapamćen kao onaj koji je dalekozor usmjerio prema nebu. Njegovo motrenje svemirskih prostranstava doseglo je genijalne rezultate prelazeći gotovo u savantizam. Podržavši Kopernikov heliocentrični sustav našao se pred brojnim kritikama i osudama. Njegov nauk biva osuđen i zabranjen. Galileo je jednostavno bio uvjeren u ono što je vidio golim okom – Zemlja se okreće oko Sunca. U svom životu obistinio je zapažanje sunarodnjaka Umberta Eca, koje je izgovoreno tek četiri stoljeća kasnije, tj. u našemu dobu: Gubitnici, kao i samouci, uvijek imaju znanja šira nego dobitnici, ako hoćeš pobjeđivati, moraš znati samo jedno, a ne gubiti vrijeme da bi doznao sve, užitak erudicije rezerviran je za gubitnike. Što više netko zna, to je više onoga što mu je pošlo po zlu. Upravo ta nevina strast za istraživanjem i znanjem, nije se našla dobrohotnom u društvu njegovoga vremena, iako je polučila dobra i zavidna rješenja na putu čovjeka u Svemir. Trebao se odreći svoje spoznaje - onaj planet, tlo pod nogama i svijet nije glavna točka oko koje se sve ostalo vrti, postoji Sunce oko kojega se sve rotira i koje pruža svjetlost nužnu za život. Teško je bilo kazati drugima da nisu u centru nego da žive od nekog drugog središta, za kojega sami smatraju da je onkraj prostora kojemu ne treba davati posebnu pažnju. No, bio je uporan! Prema legendi, prikovan u svojoj postelji kao heretik pred kraj života kažu da je izrekao: Eppur si muove! – Ipak se kreće!, nije mogao istinu poreći, nego on još jače vikaše.
Sedamnaest stoljeća prije Galilea kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej. Dugi niz godina živio je kao slijepac. Njegova svakodnevica u vizualnom smislu bila je crnilo, ali je spoznavao strpljivo slušajući. Vjerojatno je godinama pokušavao ozdraviti od sljepoće posjećujući razne iscjeljitelje. Možda se i umorio. Koristio je uši, kao čulo, kojima je komunicirao s okolinom. Slušao je i o Isusu. Među izjavama svojih sugovornika bio je kadar razaznati rečenice u kojima je, između ostaloga, toga čovjeka prepoznao kao Boga, Mesiju. Bartimej je preteča svih ljudi koji žive u vlastitim bolima i radostima zasljepljeni crnilom gdje se čini kao da nema smisla, uglavnom u smrdljivim zakutcima zemlje, kamo Bog ne šeta ili prema mnogima kao da ne može biti. Taj prosjak nalazi se po strani, nije u mnoštvu onih koji su već u koloni za Isusom, ali Isus ima jako dobru perifernu dioptriju kojoj ne izmiče ni sami rub i ne ometa ga gledanju u sredinu. Bartimej je čuo da prolazi i vikao je zazivajući ga, a ništa ne vidi. Oni koji su vidjeli, svirepo su ga ušutkivali, jer kao biva nešto su bolje znali. Možda su mislili da tom Isusu treba neki normativan pristup, bez kojega nema odaziva. Možda ovaj ubogi slijepac nije poznavao teološki jezik ili kulturu, izrazio se odviše jednostavno ili je čak djelovao ekscentrično. On je očito znao samo jedno – zove živoga Boga, što je bilo svo potrebno znanje. Bog ga je čuo. Utekao se njegovoj molbi i vidio vjeru koja je i više od znakova fizičkoga ozdravljenja.
U kriku ovoga prosjaka nalaze se krikovi i tihi šapati svih ljudi koji su ostali neshvaćeni, obespravljeni, getoizirani, napušteni, svih onih čije djelovanje i vjera u Boga nisu podilazili stereotipnosti. Nema privatnoga Boga, ali svaki pojedinac u vlastitoj samoći vjere prilazi Bogu na jedinstven način te toga živoga Boga slavi u zajednici i sa zajednicom. Nitko nije imun na opasnost da stvori od Boga relikviju koju nosi u procesiji, a liturgijske događaje smjesti u mauzoleje noseći pritom barjake starih predaka, čiji su natpisi bili samo vanjski odrazi žive i istinske vjere koja nije jenjavala u životnim (ne)pogodnostima. Takva vjera klonila se velikih vanjskih forma, pravo nasljedovanje sastojalo se u kušanju radosti života što god on značio i sa sobom donosio. U tim molitvama i usklicima sadržan je živi i istinski odnos, kakav predstavlja prosjak Bartimej. Bog se nalazi u središtu, a čovjeka upravo to središte održava na životu, a elipsa kojom se rotira kroz svoje dane, mjesece i godine neminovno je vjera koja pretpostavlja nadu u strpljivosti.
