Duh Sveti dolazi kao drugi Branitelj

Ušavši kroz zatvorena vrata u njihovu sredinu (što objavljuje novost života u koji je uskrsnuli Krist ušao, jer nije više podređen zakonima prostora i vremena), dariva ih svojim Duhom, koji će Crkvu izvesti na pozornicu povijesti s koje ona neće sići do njegova ponovnoga dolaska u slavi.

Iv 14, 15-16.23b-26

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.

To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

Današnja svetkovina ima dva naziva: Duhovi ili Pedesetnica. Svetkovina Duhova taj je nazov dobila po silasku Duha Svetoga na apostole, a Pedesetnicom se zove jer se slavi pedeset dana nakon Uskrsa, odnosno pedeseti dan po Uskrsu. Svetkovinu Duhova kršćani slave već od II. st. kao spomen silaska Duha Svetoga na apostole. Ranije se slavio i Duhovski ponedjeljak, no danas je to u kalendaru blagdan Marije Majke Crkve. Na svetkovinu Duhova slavimo otajstvo Crkve kao zajednice Kristovih vjernika, produbljujemo otajstvo Duha Svetoga, stvoritelja i životvorca te slavimo ustanovu Crkve kao jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Prvi i najstariji kršćanski blagdan koji se je slavio svakog prvog dana u tjednu bila je Nedjelja - dan Gospodnji ili Uskrsni dan, kako je kasnije prozvana u grčkom svijetu. Uskrs je sve do 4. stoljeća u sebi sadržavao Uzašašće i Duhove, što se vidi iz Ivanova evanđelja. Ivan Uskrsnuće i silazak Duha Svetoga smatra jednim događajem, jednako kao i Uskrsnuće i Uzašašće. Vremenski razmak između tih događaja za nj ništa ne znači, jer ih promatra u njihovoj nutarnjoj povezanosti.

Prvoga dana u tjednu, uvečer, uskrsnuli Krist iznenada dolazi u svoju malu, uplašenu zajednicu, koja se sva u strahu od Židova nalazi iza zatvorenih vrata. Ušavši kroz zatvorena vrata u njihovu sredinu (što objavljuje novost života u koji je uskrsnuli Krist ušao, jer nije više podređen zakonima prostora i vremena), dariva ih svojim Duhom, koji će Crkvu izvesti na pozornicu povijesti s koje ona neće sići do njegova ponovnoga dolaska u slavi. Prvi duhovski dar jest uskrsni mir: Mir vama! U tom miru sadržano je sveopće Božje pomirenje sa svijetom. Mir je to obećan na Posljednjoj večeri, ostvaren žrtvom na križu i, uvečer, prvoga dana u tjednu darovan ljudima.

Drugi dar je radost. Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Kakva je to radost? To je radost koju je Isus obećao svojim učenicima na Posljednjoj večeri, radost koja ih je oslobodila žalosti i straha, trajna radost koju im više nitko i ništa neće moći oduzeti. Kristov učenik ostaje radostan u svim situacijama života, čak i kad nosi križ, bilo onaj nutarnji, bilo onaj veliki, izvanjski, koji mu drugi nameću. On se raduje što ga je Gospodin našao dostojnim da štogod pretrpi za njegovo Ime.

Treći dar je poslanje, ono isto poslanje koje je sam primio od Oca, nikakvo drugo. Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Da bi učenici mogli nastaviti to poslanje, Isus im daje Duha Svetoga: „To rekavši, dahne u njih i kaže im: 'Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im'“ (Iv 20,22–23). Riječ dahne u njih dolazi od grčke riječi emfysao, koja se koristi na više mjesta u Sv. pismu i kojom se izražava prenošenje života od Boga na čovjeka. Tako Bog Jahve Adamu udahnjuje dah života (Post 2,7), a prorok Ezekiel prorokuje duhu da oživi mrtve kosti (Ez 37,9). Kad Bog udahne svojega Duha u čovjeka, on postaje živo biće. Zadatak je Duha Svetoga učiniti čovjeka živim.

U lV. st. prvi je put otvoren teološki govor o Duhu Svetom, koji je do tog vremena u Crkvi bio prisutan kroz molitvu i euharistiju, ali ne i u teološkim raspravama, iako je vjera u Duha Svetoga bila prisutna. Onda je o tome počeo raspravljati Makedonije, carigradski biskup, ne priznavajući božanstvo Duha Svetoga, jer je smatrao da je Duh Sveti neka vrsta anđela. Ta hereza je osuđena na Carigradskom saboru 381. g., a kapadočani su odgovorili na tu herezu kazujući da je Duh Sveti Bog, božanska osoba, istobitan s Ocem. Ta je hereza nazvana makedonijevstvo, po biskupu Makedoniju, a sljedbenici te hereze su nazvani makedonijevci. Zove se još i pneumatomahija, po pneumatomasima (duhovnjacima), nijekateljima božanstva Duha Svetog.

Tajna Trojstva se u svijetu prevodi u tajnu križa. To je plodnost iz koje dolazi Duh Sveti. Po Ivanovu evanđelju Duh Sveti je paraklet, to jest branitelj, pomoćnik, tješitelj, onaj koji će nas uvoditi u svu istinu i koji će podsjećati Crkvu i dozivati joj u pamet sve što je Isus rekao. Uloga Duha Svetoga je podsjećanje. On ne govori od sebe, nego od onoga što je Isusovo jer ga Isus šalje kao branitelja koji će njegove učenike utvrditi u njegovoj riječi, kao i one koji će povjerovati po riječima učenika. Isus šalje Duha jer bez Duha Svetoga Crkva ne bi bila živa, ne bi imala svjedočanstvo života, zbog toga što je Isus Krist otišao od učenika, uzišao na Nebo i sjeo zdesna Ocu. Duh Sveti ohrabruje prvu crkvu i formira je preko apostola. Kad govori Korintskoj zajednici o darovima Duha, Pavao naglašava da je ljubav najvažniji dar, jer su svi ostali darovi ništa bez ljubavi. Pavao to govori jer vidi opasnost natjecanja i rivalstva zbog tih darova u zajednici, čime bi se zajednica lako mogla pretvoriti u sektu. Duh je onaj koji gradi, on nas uvodi u božanski život Presvetog Trojstva. Duh Sveti je ljubav između Oca i Sina i zbog toga su njih Trojica u jedinstvu - Trojstvo je u jedinstvu jer ih povezuje ljubav, odnosno Duh Sveti.

Zemlja koju Duh Sveti ponovo stvara i obnavlja smo mi sami. Sveto pismo govori o Duhu Svetom koji dolazi čovjeku i kojega se može razlikovati od drugih duhova. Duh Sveti prebiva u Isusovoj riječi, a riječ postoji izvršavanjem i životom. Duh Sveti živi u življenoj riječi, jer on je život riječi. Ako smo i mi primili Duha Svetoga na sakramentu krštenja i Svete krizme, dopuštamo li mu onda da puše kroz našu nutrinu i naš dom? Ako je Bog najveća snaga u našem životu i ako se radujemo i veselimo prvenstveno zbog njega, tada možemo znati da je Duh Sveti u nama. Ako moramo priznati da to još nije tako, onda već sada možemo čeznuti za tim da se to i ostvari. Već po ovoj čežnji Duh Sveti postaje aktivan u nama. Duh Sveti želi što više živjeti u nama, jer nitko nije savršeno zadovoljan s onim što jest. Uvijek imamo priliku dobiti što više.