Svatko od nas ima poslanje i darove koji su potrebni da bismo ga i ostvarili. Duh Sveti djeluje u svakome od nas i svatko može prorokovati – iako na različite načine. Krist i Njegov Duh nisu samo s jednom osobom ili s jednom kategorijom ljudi. Isus je došao svima. Zato nam danas želi reći: "Ne budite ljubomorni. Naprotiv, radujte se što Božje djelo može rasti u drugima, uključujući i one koji drugačije misle i vjeruju.“
Mk 9, 38-43.45.47-48
Današnji je evanđeoski odlomak obilježen nesuglasicama između Isusove tolerancije i otvorenosti te mentaliteta njegovih učenika.
Isusovi učenici, koji su se nedavno našli nemoćni pred nečistim duhom, sada kritiziraju čovjeka koji to čini u ime Isusovo jer nije dio njihove skupine. Sličan se događaj zbio u Mojsijevu životu (Br 11, 24 i dalje). Kad se požalio na prekomjerne odgovornosti, Bog ga je uputio da odabere sedamdeset starješina kojima je prenio nešto od njegova duha. Od tada su trebali snositi odgovornost za ljude skupa s Mojsijem. Kad je Jošua poslije ljubomorno izvijestio Mojsija da Eldad i Medad prorokuju iako nisu bili tu prisutni, Mojsije je odgovorio: „Zar si zavidan zbog mene! Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha!“ (Br 11, 29).
Duh Sveti vodi svakoga drugačije. On djeluje ne samo na sedamdesetoricu starijih nego i na one koji su „izvan tabora“; djeluje ne samo kroz dvanaestoricu, već i preko onih koji su izvan crkvene zajednice. Duh Sveti se ne može zatvoriti, ograničiti. Duh je slobodan. Ne veže ga nikakav ritual. Djeluje izvan ljudskih struktura.
Svatko od nas ima poslanje i darove koji su potrebni da bismo ga i ostvarili. Duh Sveti djeluje u svakome od nas i svatko može prorokovati – iako na različite načine. Krist i Njegov Duh nisu samo s jednom osobom ili s jednom kategorijom ljudi. Isus je došao svima. Zato nam danas želi reći: "Ne budite ljubomorni. Naprotiv, radujte se što Božje djelo može rasti u drugima, uključujući i one koji drugačije misle i vjeruju.“
Govoreći o skandalu „malih“, odnosno jednostavnih ljudi, Isus koristi glagol koji doslovno znači „uzrokovati grijeh“, „biti kamen spoticanja“. Suočen s takvim skandalom, on najavljuje strašnu kaznu: utapanje u moru vezanjem teškog mlinskog kamena. U starom svijetu to je bila najveća vrsta kazne jer, vjerovalo se da duhovi utopljenika zauvijek lebde nad vodama u kojima su stradali i nikada neće biti u miru.
S obzirom na tako okrutnu kaznu, postupak bi trebao biti radikalan. Treba izbjegavati svaku priliku za zlo koja bi mogla uvrijediti druge. Odrezivanje ruke, noge ili vađenje oka ne treba shvatiti doslovno. Umjesto toga, to je simbol poteškoća s kojima smo suočeni u svakodnevici i moramo se boriti. Sve što zarobljava, vodi u grijeh, oduzima od ljubavi i izaziva skandal, mora se odbaciti i izbjeći, to jest tjelesna požuda, požuda očiju i ponos ovoga života (1 Iv 2, 16). U duhovnom životu važno je upoznati sebe, svoje slabosti i nedostatke koji uzrokuju daljnje grijehe i poslijedično pakao.
Vidim li bogatstvo djela Duha Svetoga? Nisam li ljubomoran? Što me čini gorim? Koja je moja slabost (ruka, noga, oko) koju bih danas trebao „odrezati“?
