Effata

Naša se gluhoća danas očituje u nepozdravljanju susjeda koje više u velikim gradovima niti ne poznajemo, u situacijama kada ne vidimo siromaha na ulici, kada ne čujemo patnje i uzdahe bolesnih i potlačenih, kada se oglušimo na prijatelja koji nas traži pomoć. Usudio bih se reći da je to sve posljedica gluhoće na Božju Riječ.

Mk 7, 31-37

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

        Ovo kratko i naizgled jednostavno Evanđelje može nas vrlo lako zavarati te nas nagnati da ostanemo na samoj površini ove evanđeoske perikope, da se samo zadržimo na tom vanjskom čudu koje je tako zamamno, ali sporedno. Božja je Riječ tako slojevita i neiscrpna da nam svakim čitanjem uvijek kaže nešto novo. Koliko duboko budemo zaranjali u Sveto Pismo, toliko je duboka i zrela naša vjera. Sveto nam Pismo treba biti životni suputnik te izvor iz kojega crpimo snagu za svakodnevni život. 

        Na početku evanđeoskog izvještaja nailazimo na detaljno opisan put koji je Isus prošao da bi došao u krajeve dekapolske. Osim što tako iscrpan opis puta ide u prilog istinitosti rečenoga, on nam govori i o nelogičnosti Isusova putovanja, koje je moglo biti puno kraće i smislenije, no to nam može biti utjeha: Bog je prisutan i u našim životnim lutanjima i zavrzlamama. Isus ide u krajeve dekapolske. Riječ je o deset gradova koji su pod helenističkim utjecajem primili sinkretistička vjerovanja u kojima se miješalo Židovstvo i poganstvo. Iz toga uviđamo da je Isus poslan svim narodima. 

        Koliko god nam se činilo čudesno to fizičko ozdravljenje, ono ne bi imalo smisla i bez onog nevidljivog, nutarnjeg učinka. Isus naime ozdravlja cijelog čovjeka, njegovo tijelo i njegov duh. Isto tako sakramente koji su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, možemo promatrati na pojavnoj te duhovnoj razini. Sveta je Majka Crkva aktualizirala ovaj evanđeoski odlomak baš kroz sakrament krštenja tako da unutar njega postoji dio obreda koji se naziva „Efeta“. 

        Kao što i na sakrament krštenja roditelji donose djecu, tako je i ovaj bolesnik koji je bio gluhonijem donesen pred Isusa. To nam govori da nitko ne može do Isusa doći sam, potrebno nam je svjedočanstvo drugih, potrebna nam je zajednica, potrebna nam je Crkva. Oni traže od Isusa da stavi ruku na bolesnika, zanimljivo je to koliko i sam sakramentalni čin krštenja obiluje polaganjem ruku odnosno doticanjem krštenika. 

        Isus je imao još jednom priliku zadiviti okupljeno mnoštvo, koje ga je uglavnom i slijedilo zbog čudesa koje je on radio. No on ne želi senzaciju i show, on želi u njima raspiriti dublju vjeru. Sjećam se jedne homilije u kojoj je propovjednik rekao sljedeće: „Volio bih vidjeti čovjeka kojega je čudo dovelo do prave vjere. Apostoli su vidjeli sva Isusova čudesa, pa su bili kakvi su bili, u  određenom su trenutku pobjegli. Nemam ništa protiv čudesa, neka se događaju svaki dan. Ali, čudesa nas mogu lako oduševiti, ali ne i oduhoviti. Malo uzburkaju naše emocije, pa mislimo, sad je to ono što ja hoću. A je li to ono što Isus hoće, to je najveće pitanje.“ 

        Osim fizičke gluhoće, koja osobi onemogućuje normalno funkcioniranje u zajednici te je stavlja na društvene periferije, smatram da je danas još veći problem duhovna gluhoća. Danas se društvo maksimalno pobrinulo te na sve načine nastoji olakšati život gluhonijemim osobama, no kao da je duhovna nijemost dostigla svoj vrhunac. Naša se gluhoća danas očituje u nepozdravljanju susjeda koje više u velikim gradovima niti ne poznajemo, u situacijama kada ne vidimo siromaha na ulici, kada ne čujemo patnje i uzdahe bolesnih i potlačenih, kada se oglušimo na prijatelja koji nas traži pomoć. Usudio bih se reći da je to sve posljedica gluhoće na Božju Riječ. Koliko smo puta bili na misi, a da se ne možemo sjetiti koji se evanđeoski odlomak čitao. Osoba koja ne može čuti, ne može jasno niti govoriti! Koliki su katolici danas uskraćeni jasnog i uvjerljivog govora svojih pastira. Za kolike svećenike i biskupe danas možemo reći da su „gluhi mucavci“, nauk im je razvodnjen i nerazgovijetan, a to sve jer su gluhi za Božju Riječ te je nadomještaju svojom riječi. Već nas Bog u Starom Zavjetu poziva „Shema Israel“, a što će reći „Čuj Izraele“ dok je u Novom Zavjetu Krist predstavljen kao Logos, Riječ koja je tijelom postala. Ovaj bezimeni gluhonijemi čovjek predstavlja sve nas koji zbog buke ovoga svijeta ne možemo čuti Božji glas. No, ako želimo govoriti, trebamo se naučiti slušati!

        Konačno se možemo vratiti na samo Evanđelje koje detaljno opisuje taj postupak liječenja koji je dobrim djelom prenesen i u sam obredni čin krštenja. Liturgijskom je obnovom izostavljen čin kojim svećenik pljuvačkom, kao što je to Isus radio, dodiruje dijete, no veza je itekako i dalje vidljiva. Naime, krstitelj palcem dodirne djetetu uši i usta govoreći: „Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.“ Iz same je formulacije vidljivo da se to poslanje primljeno na krštenju treba odjelotvoriti u životu. Isus je upravio pogled k nebu kako bi se vidjelo u čije on ime liječi te da nije riječ o magiji pošto su pljuvanje i diranje jezika bile tipične metode lječitelja toga vremena te je rekao „effatha“, što na aramejskom znači „Otvori se!“ Ovaj je čin još jedna potvrda da je Isus Mesija pošto će prorok Izaija napisati: „sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati.“ Zanimljivo je i to da ne znamo što je bilo s bolesnikom, je li nastavio slijediti Isusa. To nam otvara mogućnost da se u mašti stavimo na njegovo mjesto te da poput Blažene Djevice Marije slušamo, kako bismo u ključnim trenutcima mogli reći ono što Isus želi da kažemo, ono za što smo sakramentom krsta osposobljeni.