Posljednja lekcija Utjelovljenje Riječi bila je u činjenju jednostavnih čina da se tako učenici nauče ne gledati više njega, nego vidjeti sve stvari u njemu i prepoznati njegovu slavu koja izranja svagdje u svakodnevici. (Fabrice Hadjadj)
U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«
Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.« (Lk 24,35-48)
Poslije Uskrsnuća opet Utjelovljenje. Poslije Boga opet Čovjek. Pogledajte ruke moje i noge! Opipajte me! (r. 39) Nakon što se Bog u njemu očitovao na djelu njegova uskrsnuća, on – sada uskrsnuli – dolazi svojim učenicima, svojim prijateljima, i s njima se ponaša upravo onako kako se i dotada ponašao: posve jednostavno, bez nekog pretvaranja, neke pretjerujuće uzvišenosti u govoru i gestama. On, živi Bog, dolazi s njima blagovati – kruh i ribu – baš kao što su to i radili kroz protekle tri godine dok su bili zajedno. „Da, ja sam Uskrsli, ali isto tako i isto toliko koliko sam i Isus Krist Nazarećanin koji je cijelo ovo vrijeme s vama zajedno proveo“, kao da im želi poručiti. Nakon svega božanskog u uskrišenju od smrti, on im sada pokazuje ljudsko kao ono istinski božansko. On im pokazuje sebe nanovo kao čovjeka i podsjeća ih na njihovu sličnost njemu, Bogu: na sliku smo njegovu stvoreni. Nije uzvišenost i svetost u nebesima i mašti moje pobožnosti, već je tu, u sadašnjem trenutku, u mojoj sobi, u mojoj kući, u mojoj osobi, u mom bratu, sestri, majci, ocu… Tu se nalazi Krist, tu ga susrećem i prepoznajem, baš kao i učenici u lomljenju kruha. Kaže se u Ivanovu evanđelju u sličnom izvještaju da kad su učenici ugledali Isusa poslije uskrsnuća na obali kako im priprema kruh i ribu, nitko se od njih nije usudio pitati ga Tko si ti?, već su znali da je to on – Gospodin. Prepoznali su ga u najjednostavnijoj gesti spravljanja doručka, objeda za njih. U najjednostavnijoj gesti blagovanja u zajedništvu s njime (u lomljenju kruha). Tu se sad pojavljuje i naznaka euharistije i upit koliko mi u jednostavnosti euharistije prepoznajemo onog Boga i Čovjeka koji je sišao među nas i sebe nam dao u obliku kruha i vina?
Iz ovoga svega, iz svršetka Isusova poslanja kao da izvire njegova poruka u svojoj cjelovitosti i svoj jednostavnosti: budi čovjek. Dopusti sebi biti čovjek i dopusti drugima biti ljudi. Nemoj ništiti i iskrivljavati ono što je Bog takvim htio. Dopusti si u ljudskome vidjeti božansko. Ne budi pobožan a da nisi po Božju, da promatraš svijet onako kako ti želiš, a ne onakvim kakvim ga je Bog zamislio i htio. Dopusti cvijetu da bude cvijet. Promotri ga i opipaj i uvidi u njemu ono božansko. Prepoznaj Kristov stvarateljski trag nježnosti u njemu. I budi radostan zbog toga. Pogledaj sunce i uvidi u njemu Božju brigu za tebe i za sve ljude na svijetu. U drugome prepoznaj Kristovo lice i jednostavnost. U patnji Krista čovjeka i patnika. U čovjeku Boga. U kruhu – Boga.
