Uskrsnuće nije bilo aktualno samo u osobi Isusa Krista prije 2000 godina i u životima prvih kršćana, već je ono (i treba biti!) aktualno u životu svakoga od nas kršćana, upravo po krsnoj milosti. Jer, kao što sveti Pavao kaže, po krštenju smo već suukopani i suuskrsli s Kristom, posađeni s njime gore na nebesima (usp. Kol 2,12; Ef 2,6).
Kad ga učenici upitaše poslije uskrsnuća: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?«, on im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« (Dj 1,6-8)
Da bismo govorili o onome na što nas Uskrs poziva, koja je to konkretnost uskrsnog događaja koja bi se u nama i po nama trebala ostvarivati, nužno je prije toga osvrnuti se na ono što Uskrs zapravo za nas jest, odnosno što on za nas znači.
Ako bismo tražili bit kršćanstva, to bi onda bila osoba Isusa Krista, utjelovljenog Boga. Ako bismo tražili ono što je ključno u osobi Isusa Krista, a tako i u sadržaju vjere kršćanstva, to bi bili njegova muka, smrt i uskrsnuće. Upravo ovo zadnje jest ono što je bila prekretnica za prve kršćane, tj. Isusove učenike. Upravo je događaj uskrsnuća i osvjedočenje prisutnosti Uskrslog bilo ono što je preokrenulo sve, i što je iznutra pokrenulo prve kršćane da idu po cijelom svijetu. Ne križ, već uskrsnuće, jer križ svoje objašnjenje i smisao nalazi jedino u uskrsnuću.
Iz novozavjetnih spisa o prvoj Crkvi jasno vidimo što je u središtu njihova navještaja. Tu se ne radi o čovjeku koji je umro, već o Bogo-čovjeku koji je umro i uskrsnuo! Radi se o Onome koji je time pokazao da je Gospodin i Gospodar života i smrti. Zato iz usta prvih kršćana – koji su, kao i svi ljudi, bili suočeni s iskustvom prolaznosti i nestalnosti ovozemaljskog života – jasno i glasno odjekuje ta poruka uskrsnuća Kristovog kao ono što je ključno za njihov život. Sadržaj navještaja jest Onaj koji je umro i uskrsnuo, i iz te se vjere oblikuje Crkva i njen život – njen navještaj i svjedočenje, njeno djelovanje i zajedništvo – iz vjere u Boga koji je Krista uskrisio, Boga koji život daje i na nepropadljiv život poziva. Jer ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša (1 Kor 15,14).
Svijest o uskrsnuću treba biti korjenita i usječena u naše biće. Jer, kao što sveti Pavao kaže, po krštenju smo već suukopani i suuskrsli s Kristom, posađeni s njime gore na nebesima (usp. Kol 2,12; Ef 2,6). To znači da uskrsnuće nije bilo aktualno samo u osobi Isusa Krista prije 2000 godina i u životima prvih kršćana, već je ono (i treba biti!) aktualno u životu svakoga od nas kršćana, upravo po krsnoj milosti. Tu stoji i prigovor nama kršćanima da umjesto da živimo kao „uskrsnici“, više djelujemo poput ljudi žalosti i turobnosti.
Kršćaninova spremnost položiti svoj život za drugoga – poput Krista – dolazi upravo iz svijesti da ovaj život na zemlji ne prestaje, iz svijesti da je smrt samo preobrazba – iz onoga što je naučio iz primjera Krista, koji je i Raspeti i Uskrsli. Njegova snaga ljubavi i služenja odiše besplatnošću i slobodom jer ne živi sebi i za sebe ništa ne traži, već se predaje drugome, kao što je i Krist predao svoj život Ocu, kako bi ga poslije ponovo zadobio. Hrabri čini žrtvovanja koje on svednevice čini, a koji još ne daju ploda, imaju svoj smisao jedino u nadi budućega života, svoju vrijednost nalaze jedino u Onome u čija obećanja vjeruje, a koji ih je i ispunio tako što je ustao treći dan, a nije dao da ga grob zadrži, obradovavši tako Crkvu i dajući čvrstu nadu svima nama. Tješenje drugoga i pružanje nade ovome svijetu svoj izvor nalazi upravo u uskrsnuću, jer je Kristovo uskrsnuće prvina onog uskrsnuća, koje sve nas iščekuje. Smrt i razaranja vidljiva u ovome svijetu za kršćanina su samo slika Velikog petka – koji svoj epilog nalazi u Uskrsu – i nada mu ne dopušta zadržati se na tome, već ga nuka gledati dalje. Zato je on i sposoban donositi nadu i život u ovaj svijet, preobražavati sve ono krhko i razlomljeno, videći očima nade život u onome što je slabo i nemoćno, u onome što je tek sjeme iz kojega nešto puno veće treba izrasti (usp. Iv 12,24).
Iako je kršćanin usmjeren na život u vječnome Kraljevstvu, on čvrsto stoji na ovoj zemlji, opomenut već navedenim Kristovim riječima (usp. Dj 1,6-8) jer zna da je ovdje poslan donositi svjetlo i život, nadu i spasenje svima onima do kojih ono još nije doprlo, da ono što je primio treba pronositi dalje. Zato se i trudi izgrađivati bolji svijet, nadasve ljubavlju, jer je Krist umro da sve raspršene sakupi u jedno.
Crkva je zato danas pozvana biti svjetlo ovome svijetu, jer zna da to svjetlo u sebi posjeduje; svjesna je da u sebi nosi Uskrs i neraspadljivi život. Zato ona i može i treba biti snaga za obnovu i gradnju boljega svijeta, jer joj je Krist za to sredstva ostavio. Hrabrost, nada i život koji izviru iz Kristova uskrsnuća jesu oni koji trebaju obnavljati i Crkvu iznutra, a isto tako i oni koji će se iz Crkve po Kristu prelijevati u svijet, dajući ovome svijetu i ovome vremenu smisao i nadu života, upravo kada se događa teška relativizacija i nihilacija istine, smisla i života. Tako će Crkva ostvarivati svoje poslanje sakramenta spasenja, ponizno donoseći svijetu Krista – Nadu i Život.
Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!
