Isus želi čovjeka osloboditi od vrtloga grijeha i zato vlastitim primjerom pokazuje i potiče svoje učenike na djela milosrđa.
Iv 9, 1- 41
Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« - što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: 'Idi u Siloam i operi se.' Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah - i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje.«
Korizmeni duh je duboko zakoračio u naš svakodnevni život. Od posta i mrtvljenja čovjek se umori, pa u krajnjem slučaju može izgubiti i smisao cjelokupnog odricanja. Četvrta korizmena nedjelja dodatno otežava put do Vazma, jer se nalazi točno u sredini dotičnoga vremena. Kad si na pola puta, ne isplati se vraćati nazad, a kraj izgleda nedostižan. Zbog toga Crkva, kako bi ohrabrila vjernike u njihovoj prvotnoj odluci, želi kroz liturgijsko slavlje prodrmati uspavanost i monotonost svakodnevnice. Tako je na četvrtu korizmenu nedjelju dopušteno kititi oltar cvijećem, orgulje se smiju oglasiti svojim uobičajenim veličanstvenim glasom, dok u centru stoji ružičasto liturgijsko ruho. Više o tome ovdje.
Četvrta korizmena nedjelja naziva se i Nedjelja radosti (Domenica Laetare), upravo zbog toga što želi vjernicima uprisutnuti radost Uskrsa koji se bliži. Unatoč okićenoj crkvi i zvuku orgulja, Crkva pred nas stavlja liturgijska čitanja koja nas iznutra žele prodrmati. Iz vanjskoga odricanja slijedi unutarnja preobrazba, koja nas tek treba učiniti Isusovim učenicima, a današnji evanđeoski odlomak pokazuje nam kakav stav od nas Gospodin želi.
Za razumijevanje konteksta devetoga poglavlja Ivanova evanđelja, treba zaviriti u prethodno poglavlje. Isus se nalazi u jeruzalemskome hramu u burnim raspravama s farizejima, pred kojima se samoočituje i svjedoči da je on Jahve (Ja jesam – Iv 8,58). Čak je morao napustiti Hram kako ga ne bi kamenovali. U prolazu su Isusovi učenici opazili slijepca od rođenja (Iv 9,1) te su upitali svoga Učitelja (oslovljavaju ga Rabbi) što je uzrok njegovoj sljepoći. Semitski narodi živjeli su prema lakoj jednadžbi: Oko za oko, zub za zub (Izl 21,24). Tu se ne misli isključivo na vidljiva dobra, nego i na duhovna. U prijevodu - što teži grijeh, to teža bolest. Tako se smatralo da su vlastiti grijesi, u ovom slučaju grijesi predaka, uzrok tome da slijepac ne može vidjeti. Takav stav je u ono vrijeme za posljedicu imao izbacivanje ne samo iz zajednice (socijalne sredine), nego, što je još i gore, iz liturgijske zajednice (Božje spasenjske sredine).
Zbog svog slabog imovinskog stanja slijepac je morao svakodnevno doći i sjediti ispred Hrama kako bi štogod uprosio da preživi. U takvu prokletu bijedu i ostavljenost ulazi Bog. Isus ne želi ukinuti dosadašnji Zakon, nego ispuniti (Mt 5,17). Niti je slijepac, niti su njegovi preci krivi za zlo, nego je on slijep kako bi se na njemu očitovala Božja djela (Iv 9,3). Uzaludno je s ljudske strane razmišljati odakle dolaze bolest i zlo. Međutim, neljudski je ostaviti samog onog tko je bespomoćan i zabraniti mu ulaz u Božju kuću. Isus veli svojim učenicima da su i oni pozvani činiti Božja djela, a to naglašava govorom u prvom licu množine - mi moramo činiti djela onoga koji me posla (Iv 9,4). Biti Isusov učenik u prvom redu znači biti čovjek - onaj koji dijeli od svoga života i dariva drugome. Poznat je Isusov govor o posljednjem sudu koji govori o tome tko će ući u Kraljevstvo nebesko: oni koji su gladnima dali jesti, gole zaogrnuli, oboljele pohodili (Mt 25,35-36). Tako su i u današnjem vremenu potrebni oni koji će vršiti djela milosrđa. Bio nam drag ili omražen, naš bližnji nam je ulaznica za Kraljevstvo nebesko. Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40).
Isus donosi novost u židovsku tradiciju. Njegov nauk stavlja naglasak na djela milosrđa i stavlja ih prije svakog Zakona i proroka. Židovi su očekivali Mesiju koji će ih osloboditi od rimske okupacije, kako bi uspostavili vlastitu, dugo očekivanu, suverenu državu. Međutim ovaj Mesija je došao osloboditi čovjeka iz ropstva grijeha. Ako se čovjek prepusti sebičnoj naravi da mu ona određuje što će činiti i kako će se osjećati, onda je grijeh logična posljedica. Isus želi čovjeka osloboditi od tog vrtloga grijeha i zato vlastitim primjerom pokazuje i potiče svoje učenike na djela milosrđa. Ona proizlaze iz dubine ljudskoga srca, te su ljudskom oku nevidljiva i umu neshvatljiva. Jedino takva nutarnja zahvaćenost može mijenjati čovjeka. Samo onaj koji posjeduje takvu zahvaćenost u srcu može drugoga vidjeti i diviti se njegovim djelima. Ipak, za slijepi svijet njihovi primjeri ostaju nevidljivi.
Prošla korizmena nedjelja govorila je o Isusu koji je izvor žive vode, one vode koja pročišćava čovjekovu nutrinu i ne da mu da više žeđa. Ove nedjelje Isus je onaj koji daje svjetlost. Onu svjetlost koja osvjetljava put do krajnjeg cilja - Uskrsa. Ali ne samo do njegovog uskrsnuća, nego do uskrsnuća svakog čovjeka.
