Ne postoji situacija iz koje Bog ne može izvući čovjeka, nema korizme koja svoj kraj ne bi pronašla u Uskrsu. Bog potiče čovjeka i iz neprilike stvara priliku. Isus nakon pustinje počinje svoje djelovanje. Riječ se rađa iz tišine, djelovanje proizlazi iz razmišljanja i razmatranja, a ne iz potrebe biti viđen i čuti. Isus šuti u pustinji kako bi mogao govoriti.
Mt 4 , 1-11
U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
U vremenu smo korizme već četiri dana. Ulazak u korizmu označio je obred pepeljanja na Pepelnicu, tj. Čistu srijedu. Danas smo ušli u ciklus korizmenih nedjelja i slavimo prvu korizmenu nedjelju. Također, danas se vrši obred upisa, izbora katekumena koji će biti kršteni u noći Vazmenog bdijenja, na Veliku subotu i tim činom inicijacije ući će u okrilje Crkve i postati njezini članovi. Liturgija pred nas stavlja dva čitanja, psalam i evanđelje. Čitanja su iz Knjige Postanka i Poslanice Rimljanima, psalam je poznati Davidov psalam, a evanđelje nam donosi perikopu iz Matejeva evanđelja koja govori o početku Isusova djelovanja, odnosno onoj situaciji koja je prethodila Isusovu djelovanju. Ova čitanja itekako su nam poznata, čuli smo ih više puta i ovo su tekstovi koje poznaju ne samo kršćani jer se radi o izvještaju stvaranja svijeta.
Prije djelovanja Isus odlazi u pustinju s namjerom da posti četrdeset dana, ali Isus je odveden u pustinju i da bude prokušan. Nagnuće u pustinju djelo je Duha. Evanđelist nas izvještava da je Isus postio četrdeset dana i noći, a nakon posta ogladnje. Nakon velikog posta, kada je iscrpljen zbog gladi i očito najnemoćniji, pristupa mu napasnik te ga iskušava misleći uhvatiti ga u stupicu. Napasnik prepoznaje svoj trenutak i vreba priliku da mu se Isus pokloni, no Isus mu se ne klanja unatoč materijalnim obećanjima.
Prva napast odnosi se na Isusovu glad - njegovu tjelesnost, druga na Isusovo pouzdanje u Oca i treća se odnosi na moć, bogatstvo. No zar je bogatstvo imati sve u materijalnom pogledu, a izgubiti sebe i ne vladati sobom? Zar je bogatstvo gubitak dostojanstva i stjecanje sadržaja za moljce? Isus zna što je pravo bogatstvo i opominje nas da je pravo bogatstvo "služenje i klanjanje Bogu". I uistinu čovjek vrijedi i ima onoliko koliko ima pred Bogom i što je pred Bogom, kako je govorio sveti Franjo. Sva bogatstva ovog svijeta poput slame su ukoliko čovjek izgubi samoga sebe u šumi materijalizma.
Također ne mogu ne uočiti sličnost prvog čitanja i evanđelja pa makar ona bila samo ambijentalna. Radnja evanđelja događa se u pustinji, mjestu bez vode što znači da je bilo kakav oblik života nemoguć. Pustinja je surova, okrutna, suha i ne nudi uvjete za život. U takav okoliš odlazi Isus. S druge strane radnja prvog čitanja smještena je u vrt koji je čista suprotnost pustinji. Vrt je svjež, ugodan, obiluje vodom i hranom i nudi savršene uvjete za život. Vrt za razliku od pustinje nudi čovjeku prostor za življenje. U čemu je razlika? Ambijenti su dijametralno oprečni, no razlika nije samo u tomu. Razlika se očituje u ishodu. Isus odlazi iz pustinje kao da se nikada nije ni nalazio u njoj. Pustinja nije satrla njegovo dostojanstvo i njegove vrijednosti, unatoč surovosti i opakosti ambijenta ostao je vjeran Bogu i zbog toga je nalik oazi koja prkosi pustinjskoj jezi.
Druga dijametralno oprečna strana je slika vrta. Unatoč ugodi koju vrt nudi za život, ljudi su izgubili vrijednosti i vjernost Bogu što je dovelo do izgnanstva iz vrta. Od silnog bogatstva i raskoši božanskog promisla ostade im samo smokvino lišće da pokriju svoj stid. Ja, ti, on, ona, mi, vi moramo se zapitati u čemu se danas nalazimo. Nalazimo li se u korizmi imajući pustinjski stav ili pak vrtni stav? Je li korizma naša šansa za priliku? Iz pustinje se unatoč pregršta nemogućnosti može roditi najljepši plod potaknut vjerom i nadom, dok s druge strane u vrtu unatoč obilja mogućnosti sve može pasti u vodu i razbiti se kao kula od karata.
Ne postoji situacija iz koje Bog ne može izvući čovjeka, nema korizme koja svoj kraj ne bi pronašla u Uskrsu. Bog potiče čovjeka i iz neprilike stvara priliku. Isus nakon pustinje počinje svoje djelovanje. Riječ se rađa iz tišine, djelovanje proizlazi iz razmišljanja i razmatranja, a ne iz potrebe biti viđen i čuti. Isus šuti u pustinji kako bi mogao govoriti. Na kraju korizme, ma i na kraju dana, tjedna, mjeseca, godine, života, ako osjećamo stid i sramotu, a ne ponos zbog vrijednosti koje smo baštinili u životu badava je svo bogatstvo i raskoš. Što nam može ponuditi svijet ako smo prazni? Što nam materija i bogatstvo mogu dati u zamjenu za duhovne vrednote? Što nam fali i što to nemamo ako uza se imamo Boga?
