Na samom početku Korizme, na dan Pepelnice, posipamo svoje glave pepelom uz riječi: „Prah si bio i u prah ćeš se vratiti!“ ili „Obrati se i vjeruj evanđelju!“. Već tu nalazimo poziv na obraćenje i pokoru, osobito izrijekom u drugoj svetopisamskoj rečenici, gdje su dva noseća pojma obraćenje i evanđelje. Međutim, prvi biva tako često istican, a drugi ostavljen po strani. A što je važnije?
Obraćenje. Koliko često čujete tu riječ u
crkvi? Koliko često je čujete u Korizmi? Mislim da bismo se složili da je taj
pojam jedan od ključnih – pa možda i najnaglašeniji – korizmenih pojmova.
Njegov se pak sadržaj (osobito u Korizmi) izriče i kroz razne druge riječi:
odricanje, post, pokora, molitva, križ, djela milosrđa i dr. Ne znam jesam li u
pravu, ali imam dojam kao da on dominira
cijelom Korizmom. No, isto tako imam i dojam da je nekada previše naglašen, a
nauštrb jedne mnogo bitnije stvarnosti – bez koje obraćenja ne može ni biti – a
to je: evanđelje. A što je važnije?
Da bismo to ustvrdili, prvo ćemo se malo pozabaviti samim evanđeljem.
Grčka riječ za
radosnu vijest, euangelion (pohrvaćeno:
„evanđelje“), u Starom je zavjetu bila usko vezana uz navještaj Božjeg
kraljevanja. Usred razrušenog Jeruzalema, koji je pod vlasti drugih
kraljevstava, usred patnja Izabranog naroda, prorok Izaija naviješta neočekivanu
radosnu vijest: „Bog tvoj kraljuje!“ (Iz 52,7). Kad se ispunilo vrijeme i kad
je došao Isus, sin Božji, ključni sadržaj njegova propovijedanja bio je također
kraljevstvo Božje: „Propovijedao je evanđelje Božje: Ispunilo se vrijeme, približilo
se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,14-15) Propovijedao
ga je riječima (prispodobama, tumačenjem Pisama) i djelima (opraštanjem
grijeha, liječenjem, izgonjenjem zloduha). U cijeloj se njegovoj osobi očitovala
prisutnost kraljevstva Božjega.
Svom
navještaju Krist je ostao vjeran do kraja. Radi njega je i svoj život završio sramotnom
smrću na križu. No, oživljen Silom Božjom, on koji bijaše raspet postaje
radosna vijest zajednici njegovih učenika koji potom kreću naviještati njega –
Krista uskrsloga – svim narodima. Dok je Krist kao radosnu vijest (evanđelje)
naviještao dolazak kraljevstva Božjega,
nudeći svim ljudima dioništvo u Očevu kraljevstvu, njegovi učenici sada –
osposobljeni Duhom Svetim – kao radosnu vijest naviještaju upravo njega –
Krista Isusa koga Bog uskrisi od mrtvih. A zašto oni ne naviještaju kraljevstvo
Božje već Isusa? Upravo zato jer je u njemu kraljevstvo Božje i jer se po njemu
dogodilo pomirenje Boga i ljudi; on je postao Posrednik preko kojeg ljudi ulaze
u kraljevstvo Božje. On sam zapravo jest kraljevstvo Božje. Tako on sam jest i
Evanđelje (Dj 8,35: „Filip
prozbori poganinu te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa.“).
Dakle, Krist uskrsli jest radosna vijest, on po čijoj smrti i uskrsnuću čovjek
biva pomiren s Bogom, on po kojem svi „imamo pristup k Ocu“ (Ef 2,18). On je
utjelovljenje ljubavi Božje koja se dala za nas i koja nam otvara vrata raja,
vrata kraljevstva Božjega. Zato on i jest u središtu Novoga zavjeta, u središtu
vjere Crkve, u središtu svakog koji u nj vjeruje. Po njemu je milost (naklonost)
došla ljudima te je navještaj Krista zapravo navještaj milosti/naklonosti Božje
prema nama (zato Pavao svjedoči za „evanđelje milosti Božje“, Dj 20,24).
Ako potom gledamo
navještaj prve Crkve onima koji nisu vjerovali u Krista, on je išao tako da bi im
se navijestila radosna vijest zajedništva s Bogom kojeg je Krist posrednik po
svojoj smrti i uskrsnuću, te se potom pozivalo slušatelje na obraćenje i vjeru
u Krista. Ono što je bilo prvo jest navještaj radosne vijesti – Isusa Krista.
Sam taj navještaj jest po sebi onda bio ujedno i poziv na obraćenje, promjenu
života i predanje života Bogu, jer je taj navještaj nudio nešto mnogo više od
dotadanjeg svjetovnog načina života: nudio je život vječni, zajedništvo s Bogom
koje nadilazi ovaj svijet i sve ovozemaljsko i propadljivo. Promatrajući tu
ponudu Božju, i uspoređujući je sa svojim životom, čovjek se već sam osjećao
pozvanim promijeniti svoj način življenja i prihvatiti tu nevjerojatnu ponudu.
Međutim, danas kao da
se često poziva na obraćenje, a bez (prvotnog) navještaja radosne vijesti. Poziva
se na obraćenje, a koje je lišeno svoje srži – evanđelja. To je poziv na obraćenje, a bez govora o milosti Božjoj,
o Bogu koji ljubi i oprašta; bez upute kome se obratiti, i tko je i kakav je taj
kome bi se čovjek trebao obratiti. Gubeći tako evanđelje – radosnu vijest – iz svog navještaja i iz središta
kršćanskog mentaliteta, gubi se ono odlučujuće kršćansko, gubi se iz središta
milost Božja, a čovjek se usredotočuje više na sebe i svoje životne, dobre ili
loše navike. Gubi se ljubav Božja koja čovjeka na obraćenje zapravo i pokreće.
Što onda: obraćenje
ili evanđelje? Odgovor je: obraćenje evanđelju, jer po njemu nam dolazi milost
Božja, i po njemu nam jedino i može doći nutarnje obraćenje i promjena života. Ono
je jedino sposobno usmjeriti naš pogled i naš život prema Bogu, promijeniti nas
iz korijena. Zato: „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ (Mk 1,15), i neka ti kroz
ovu Korizmu upravo ono bude u središtu tvog života.
