I evo, nakon ljetne stanke, želim nastaviti s izvješćima iz života sv. Franje započetima prošle godine, da bih se, zajedno s vama, dragi čitatelji naše stranice, iznova prisjetio i nadahnuo promišljajući o zgodama i, prije svega, Božjim prodorima u životu asiškog siromaška.
Nakon sedmogodišnjeg traženja, povlačenja u osamu, plakanja i mnogobrojnih vapaja koji su bili dio puta do istinskog susreta s Bogom, došao je, kao što već napisah u prošlom izvješću, svemu tome kraj, otkrivši evanđelje u Porcijunkuli kao način svoga života.
Ta riječ Boga Živoga, živa i djelotvorna, počela je odjekivati i djelovati ne samo u Franjinom životu, nego je preko ovoga velikoga svjedoka vjere uspjela prodrijeti i u srca nekih građana Asiza. Bilo je među njima i bogatih i učenih, ali i onih priprostih, neukih odn. onih ne mudrih po tijelu. Ali kao da je to u konačnici važno. Isusu svakako nije, a u to se možemo uvjeriti analizirajući, onako po ljudsku, životne profile onih koje je on svojedobno izabrao za apostole. Ovo napominjem samo zato da si posvijestimo da su tada upravo oni ne mudri po tijelu postidjeli one mudre, oni slabi postidjeli one jake. Ovdje je važan samo odaziv na Isusov poziv: ostavi sve što imaš i pođi za mnom. To je ona stvarnost koja je ove ljude učinila braćom koja želi iz bližega slijediti Gospodina. Bratstvo po evanđelju je nit koja ih povezuje u jedno tkivo, u jedan oblik života koji odiše miomirisima Božje ljubavi. Važno je sada uočiti Franjinu reakciju na ove događaje. Odakle sad ovi ljudi? Pa dosad su bili samo on i Gospodin. Što s njima? Reakcija mu je, ustvari, baš onakva kakva se i očekuje. Kao što je sve što mu se dotad dogodilo pripisivao Bogu i njegovoj inicijativi, tako i sada u tim ljudima vidi Božji dar. I zbog toga ih prihvaća kao svoju braću, što je posvjedočio u oporuci: "…i Gospodin mi dade braću. "
Svaki brižni otac uvijek gleda da mu djeci ništa ne nedostaje, da ih štiti od svih protivština. Tako i Franjo. Kada ih je bilo dvanaest, odluči otići Gospodinu Papi. Sastavio je, naime, neko malo pravilo o tome kako bi se braća trebala ponašati, a sve su to uglavnom bili odlomci iz evanđelja koji su obilježili kako njegov, tako i živote ostale braće. Papa je, kao poglavar Crkve ovdje na zemlji, taj koji bi trebao biti zaštita poniznih Kristovih slugu. A od čega ih je trebao štititi? U to vrijeme su cvali razni heretički pokreti koji su bili raspoloženi antipapistički, odn. anticrkveno. Zbog toga se na svaku novonastalu zajednicu gledalo malo sumnjičavo. Ali već se u začetku vidi razlika između Franje i tih heretika. Dok su ovi pljuvali po papi, Svetac je, doduše izgledom i stilom oblačenja jako sličan tim istima, ponizno otišao pred Svetog oca i kleknuvši zatražio da mu se odobri to kratko pravilo. Papa je bio, što je i razumljivo, jako oprezan. Nije mu bilo ni lako kad je na svakom koraku mogao vidjeti heretike koji su pozivali odn. zagovarali neki svoj anticrkveni poredak. Čini mi se zgodnim spomenuti jednoga kardinala rimske kurije, Ivana od svetog Pavla, koji je odigrao značajnu ulogu u prihvaćanju ovih slugu Božjih. Dok je većina kardinala bilo protiv potvrđivanja pravila ovim ljudima, taj kardinal je rekao: ako njima ne potvrdimo pravilo, znači da ćemo izdati, zanijekati Krista i evanđelje. Papa je na koncu dao usmenu potvrdu pravila, za početak. Franjina je zajednica tako dobila zaštitu od Svetog Oca, koji će pratiti njihov dalji razvoj, što je i razumljivo, jer i mi smo danas često jako gorljivi u samim počecima, a kasnije otupimo. Ali s Franjom bijaše sasvim drugačije. On je bio življeno evanđelje. I trajao je, dokazao je svoju vjernost Kristu, tako da je 14 godina nakon ovoga događaja (bijaše ovo 1209.) dobio i pismenu potvrdu pravila.
Ta riječ Boga Živoga, živa i djelotvorna, počela je odjekivati i djelovati ne samo u Franjinom životu, nego je preko ovoga velikoga svjedoka vjere uspjela prodrijeti i u srca nekih građana Asiza. Bilo je među njima i bogatih i učenih, ali i onih priprostih, neukih odn. onih ne mudrih po tijelu. Ali kao da je to u konačnici važno. Isusu svakako nije, a u to se možemo uvjeriti analizirajući, onako po ljudsku, životne profile onih koje je on svojedobno izabrao za apostole. Ovo napominjem samo zato da si posvijestimo da su tada upravo oni ne mudri po tijelu postidjeli one mudre, oni slabi postidjeli one jake. Ovdje je važan samo odaziv na Isusov poziv: ostavi sve što imaš i pođi za mnom. To je ona stvarnost koja je ove ljude učinila braćom koja želi iz bližega slijediti Gospodina. Bratstvo po evanđelju je nit koja ih povezuje u jedno tkivo, u jedan oblik života koji odiše miomirisima Božje ljubavi. Važno je sada uočiti Franjinu reakciju na ove događaje. Odakle sad ovi ljudi? Pa dosad su bili samo on i Gospodin. Što s njima? Reakcija mu je, ustvari, baš onakva kakva se i očekuje. Kao što je sve što mu se dotad dogodilo pripisivao Bogu i njegovoj inicijativi, tako i sada u tim ljudima vidi Božji dar. I zbog toga ih prihvaća kao svoju braću, što je posvjedočio u oporuci: "…i Gospodin mi dade braću. "
Svaki brižni otac uvijek gleda da mu djeci ništa ne nedostaje, da ih štiti od svih protivština. Tako i Franjo. Kada ih je bilo dvanaest, odluči otići Gospodinu Papi. Sastavio je, naime, neko malo pravilo o tome kako bi se braća trebala ponašati, a sve su to uglavnom bili odlomci iz evanđelja koji su obilježili kako njegov, tako i živote ostale braće. Papa je, kao poglavar Crkve ovdje na zemlji, taj koji bi trebao biti zaštita poniznih Kristovih slugu. A od čega ih je trebao štititi? U to vrijeme su cvali razni heretički pokreti koji su bili raspoloženi antipapistički, odn. anticrkveno. Zbog toga se na svaku novonastalu zajednicu gledalo malo sumnjičavo. Ali već se u začetku vidi razlika između Franje i tih heretika. Dok su ovi pljuvali po papi, Svetac je, doduše izgledom i stilom oblačenja jako sličan tim istima, ponizno otišao pred Svetog oca i kleknuvši zatražio da mu se odobri to kratko pravilo. Papa je bio, što je i razumljivo, jako oprezan. Nije mu bilo ni lako kad je na svakom koraku mogao vidjeti heretike koji su pozivali odn. zagovarali neki svoj anticrkveni poredak. Čini mi se zgodnim spomenuti jednoga kardinala rimske kurije, Ivana od svetog Pavla, koji je odigrao značajnu ulogu u prihvaćanju ovih slugu Božjih. Dok je većina kardinala bilo protiv potvrđivanja pravila ovim ljudima, taj kardinal je rekao: ako njima ne potvrdimo pravilo, znači da ćemo izdati, zanijekati Krista i evanđelje. Papa je na koncu dao usmenu potvrdu pravila, za početak. Franjina je zajednica tako dobila zaštitu od Svetog Oca, koji će pratiti njihov dalji razvoj, što je i razumljivo, jer i mi smo danas često jako gorljivi u samim počecima, a kasnije otupimo. Ali s Franjom bijaše sasvim drugačije. On je bio življeno evanđelje. I trajao je, dokazao je svoju vjernost Kristu, tako da je 14 godina nakon ovoga događaja (bijaše ovo 1209.) dobio i pismenu potvrdu pravila.
