Dok se jedan farizej uzvisuje, hvali i naslađuje što je "bolji" od drugih, jedan grješnik se kaje, popravlja i odlazi opravdan. Sjetimo se kako Bog mrzi grijeh a ljubi grješnika. Razmislimo sada kako se ponašamo kada vidimo nekoga na svetoj misi za koga znamo da je grješnik. Često se čuje u narodu kako ovaj ili onaj nema što tražiti na misi jer je ovakav ili onakav.
Lk 18,9-14
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
U evanđelju čitamo kako se Isus obraća onima koji se u sebe pouzdavahu da su pravednici. Na trenutak obratimo pozornost na geste ovih molitelja. Farizej se uspravan molio, a carinik stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu. Nije nevažno napomenuti kako oni uziđoše u Hram. Dakle, Hram u kojem prebiva Bog je na uzvisini, iznad njih. Farizej pun ponosa i duhovne oholosti, stoji uspravno. Smatra se pravednikom, te upire prstom u drugog čovjeka koji je objektivno gledano grješnik. Farizej nije nikoga ubio, nije počinio preljub, daje i više nego je potrebno od svega što zaradi, posti dva puta tjedno… S druge strane, dolazi jedan carinik, javni grješnik, omražen među narodom. Stajao je podalje, nije se usudio podići pogled, jer je svjestan svoje grješnosti. Čini jednu jako upečatljivu gestu – udara se u prsa.
Tu gestu je i majka Crkva preuzela u pokajničkom činu. Smisao udaranja u prsa je jako važan! Simbolizira kajanje, rukom prodrmamo svoje srce. Čovječe, trgni se! Pokaj se! Kao što je mnoštvo nakon Isusove smrti na križu učinilo, shvati tko je Bog na križu. I na ovom svijetu nikad nije prekasno za kajanje, to nam svjedoči i razbojnik na križu pored Isusa. Dok se jedan farizej uzvisuje, hvali i naslađuje što je "bolji" od drugih, jedan grješnik se kaje, popravlja i odlazi opravdan. Sjetimo se kako Bog mrzi grijeh a ljubi grješnika. Razmislimo sada kako se ponašamo kada vidimo nekoga na svetoj misi za koga znamo da je grješnik. Često se čuje u narodu kako ovaj ili onaj nema što tražiti na misi jer je ovakav ili onakav. Sjetimo se onda kako je Crkva zajednica i svetih i grješnih ljudi. Crkva nikoga ne odbacuje. "Nisam došao zvati pravednike nego grješnike…" (Mk 2, 17) Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Bog se oholima protivi. Farizej iz teksta pun je duhovne oholosti.
Pokušajmo svi zajedno na svetoj misi biti usredotočeni samo na ono bitno, a svi znamo što je bitno. Tražimo u Crkvi, poput ovog carinika, Gospodina, a ne priznanje i titule zbog krjeposti. Jer ako imamo krjeposti, one su dar Božji, a ne naša zasluga. Ako padneš, ustani. Ako vidiš da je brat pored tebe pao, pomozi mu ustati, nemoj se uzvisivati što si ti "ostao na nogama." Kao što reče Gundulić: "Tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje." Ili po evanđeoski: "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen." (Lk 14, 11) Molimo za krjepost poniznosti zbog Onoga koji se ponizio kako bi se približio nama koji smo se uzvisili.
