Farizeji u današnjem evanđelju (Mt 22,23-40) nastavljaju iskušavati Isusa ne bi li ga ulovili u kakvoj herezi glede Zakona. Tako ga kušaju pitanjem koja bi, prema njegovu mišljenju, bila najveća zapovijed u Zakonu.
Učitelji židovskog zakona su, naime, izračunali da je u Zakonu točno 613 zapovijedi, od toga 248 pozitivnih zapovijedi i 365 zabrana. No Isus bira iz Zakona dvije zapovijedi: prvu iz Ponovljenog zakona, koju su svakodnevno molili svi pobožni Židovi: "Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!" (6,4-5). Uz tu zapovijed u čije prvenstvo Židovi nikada nisu sumnjali Isus stavlja još jednu, proglašavajući je jednakom ovoj prvoj, što je bila revolucionarna novina: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" uzetu iz Levitskog zakonika (19,18). Tako Isus svodi Zakon na ono bitno, što u sebi sadrži sve zakonske odredbe i u čemu te ostale odredbe tek dobivaju svoj smisao, inače ostaju samo formalne zapovijedi.
"I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj" (1Iv 4,16). "Po ovom smo upoznali ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni položiti živote za braću" (1Iv 3,16). "Bog je ljubav" (1Iv 4,16). Navedena mjesta iz Prve Ivanove poslanice ukazuju na bitnu novost i originalnost naše vjere. Boga se ne gleda više kao nekog apstraktnog, dalekog i nedodirljivog, nego ga se predstavlja onako kako nam se sam objavio, kao ljubav ovdje prisutna za nas. Objavio nam se kao ljubav u sebi, a onda i ljubav za nas. Pozadina svakog Božjeg djelovanja je ljubav, počevši od stvaranja pa do dana današnjega, a svoj vrhunac ima u Isusovoj muci i smrti na križu. Ona je darovana svakom čovjeku po krvi Isusa Krista i ta ljubav očekuje od čovjeka odgovor, a jedini odgovor je opet ljubav. Sv. Franjo Asiški razmatrajući Kristovu muku jecajući je govorio: "Ljubav nije ljubljena". A kakav je moj odgovor na Božju ljubav koju ničim nisam zaslužio?
"Rekne li tko: 'Ljubim Boga', a mrzi brata svojega, lažac je. Jer tko ne ljubi brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti" (1Iv 4,20). Prva Ivanova poslanica nas također opominje da je nedostatak ljubavi prema bližnjemu pokazatelj nedostatka ljubavi prema Bogu. Priča o ljubavi prema Bogu u kojoj je isključen moj bližnji tek je puka apstrakcija. Jer, Bog nam se darovao svima jednako: Kristova krv je prolivena za sve ljude, i za dobre i za zle. Božja ljubav je univerzalna, ali opet se odnosi na svakog čovjeka osobno. Takva ljubav dokida razlike među ljudima, jer je Bogu do svakoga jednako stalo. Ona zahtijeva i od nas nesebično darivanje čovjeku, čak i neprijatelju, jer je i Isus tako učinio. On dovodi logiku ljudskog razuma do apsurda, a uključuje logiku srca natopljenog milošću koja je provrela iz probodenoga srca ljubljenoga Sina Očeva.
Ljubav prema bližnjemu također često preraste u bezlični humanizam upravljen univerzalnom čovječanstvu, ali ne i konkretnom čovjeku. U romanu Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog gospođa Hohlakova dolazi u manastir monahu Zosimi, žali se da je izgubila vjeru u Boga i moli ga da joj pomogne da je vrati. Starac joj odgovara da je jedini način da povrati vjeru taj da voli svoje bližnje djelatno i ustrajno, te koliko bude uspijevala u ljubavi, toliko će se više uvjeriti i u opstojnost Božju. Gospođa odgovara monahu da je nekad obuzme toliko čovjekoljublje da bi mogla radosno služiti siromahe i gubavce, ali čim pomisli da joj na tome netko ne bi bio zahvalan popusti je poplava čovjekoljublja. Starac joj na to pripovjedi kako njemu kaza jedan liječnik "Što više volim čovječanstvo, to manje volim ljude, to jest svakog za sebe, kao pojedince". Isus Krist nije svojom krvlju otkupio čovječanstvo kao puki pojam, nego svakog pojedinca. I svakoga napose neprestano poziva na život u ljubavi s bližnjima koji je preduvjet za život u vječnoj ljubavi koja je Bog. Odazovimo se!
Svemogući, vječni Bože, uvećaj u nama vjeru, nadu i ljubav: daj da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš. Po Gospodinu našemu Isus Kristu, Sinu tvome, koji s tobom i živi kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog, po sve vjekove vjekova. Amen.
"I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj" (1Iv 4,16). "Po ovom smo upoznali ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni položiti živote za braću" (1Iv 3,16). "Bog je ljubav" (1Iv 4,16). Navedena mjesta iz Prve Ivanove poslanice ukazuju na bitnu novost i originalnost naše vjere. Boga se ne gleda više kao nekog apstraktnog, dalekog i nedodirljivog, nego ga se predstavlja onako kako nam se sam objavio, kao ljubav ovdje prisutna za nas. Objavio nam se kao ljubav u sebi, a onda i ljubav za nas. Pozadina svakog Božjeg djelovanja je ljubav, počevši od stvaranja pa do dana današnjega, a svoj vrhunac ima u Isusovoj muci i smrti na križu. Ona je darovana svakom čovjeku po krvi Isusa Krista i ta ljubav očekuje od čovjeka odgovor, a jedini odgovor je opet ljubav. Sv. Franjo Asiški razmatrajući Kristovu muku jecajući je govorio: "Ljubav nije ljubljena". A kakav je moj odgovor na Božju ljubav koju ničim nisam zaslužio?
"Rekne li tko: 'Ljubim Boga', a mrzi brata svojega, lažac je. Jer tko ne ljubi brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti" (1Iv 4,20). Prva Ivanova poslanica nas također opominje da je nedostatak ljubavi prema bližnjemu pokazatelj nedostatka ljubavi prema Bogu. Priča o ljubavi prema Bogu u kojoj je isključen moj bližnji tek je puka apstrakcija. Jer, Bog nam se darovao svima jednako: Kristova krv je prolivena za sve ljude, i za dobre i za zle. Božja ljubav je univerzalna, ali opet se odnosi na svakog čovjeka osobno. Takva ljubav dokida razlike među ljudima, jer je Bogu do svakoga jednako stalo. Ona zahtijeva i od nas nesebično darivanje čovjeku, čak i neprijatelju, jer je i Isus tako učinio. On dovodi logiku ljudskog razuma do apsurda, a uključuje logiku srca natopljenog milošću koja je provrela iz probodenoga srca ljubljenoga Sina Očeva.
Ljubav prema bližnjemu također često preraste u bezlični humanizam upravljen univerzalnom čovječanstvu, ali ne i konkretnom čovjeku. U romanu Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog gospođa Hohlakova dolazi u manastir monahu Zosimi, žali se da je izgubila vjeru u Boga i moli ga da joj pomogne da je vrati. Starac joj odgovara da je jedini način da povrati vjeru taj da voli svoje bližnje djelatno i ustrajno, te koliko bude uspijevala u ljubavi, toliko će se više uvjeriti i u opstojnost Božju. Gospođa odgovara monahu da je nekad obuzme toliko čovjekoljublje da bi mogla radosno služiti siromahe i gubavce, ali čim pomisli da joj na tome netko ne bi bio zahvalan popusti je poplava čovjekoljublja. Starac joj na to pripovjedi kako njemu kaza jedan liječnik "Što više volim čovječanstvo, to manje volim ljude, to jest svakog za sebe, kao pojedince". Isus Krist nije svojom krvlju otkupio čovječanstvo kao puki pojam, nego svakog pojedinca. I svakoga napose neprestano poziva na život u ljubavi s bližnjima koji je preduvjet za život u vječnoj ljubavi koja je Bog. Odazovimo se!
Svemogući, vječni Bože, uvećaj u nama vjeru, nadu i ljubav: daj da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš. Po Gospodinu našemu Isus Kristu, Sinu tvome, koji s tobom i živi kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog, po sve vjekove vjekova. Amen.
