Ljubiti Isusa je važnije nego ljubiti ispraznost nametnutih propisa, ispraznost mrtvih obreda, ispraznost povijesti koja nam zamagljuje početnika i dovršitelja vjere. Sve što zamagljuje Isusa jest ispraznost kojoj se treba suprotstaviti.
(Iv 14,23-29)
„Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno“, ovo je odgovor na prvu rečenicu prvog čitanja 6. vazmene nedjelje koja glasi „Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti“. Odgovor je iznjedrio prvi koncil, tzv. apostolski koncil, koji se „održao“ u Jeruzalemu oko 50. godine. Širenje kršćanstva nakon ove odluke je bilo uvelike olakšano jer se oslobodilo okova ispraznosti obreda te izašlo iz „geta“ formalizama i rituala koji su nerijetko rađali stav mlakosti u vjeri, a gorljivosti u vršenju obreda. Slična situacija vlada i danas. Obredi i forma su bili superiorniji od same njihove biti, odnosno Isusa koji će u današnjem evanđelju upozoriti učenike. Isus govori što je važno, ne govori kao mi: „to ne valja, to isto zato radi ovo“, nego kaže: „ako to…, imat ćete“. On kaže što treba raditi i kakve posljedice to nosi. U evanđelju nas upućuje na trokut našeg odnosa s njim unutar kojega se nalazi čovjek. Trokut riječi, Oca i Isusa Krista, jest jedini okvir za slobodu kršćana. Taj trokut rađa odnos s Isusom preko riječi, a vodi do Oca. Onaj tko ljubi Isusa, čuva njegovu riječ, o njoj promišlja te je promišljenu želi realizirati, ostvariti u svojemu životu.
Plod Isusovih riječi jesu Evanđelja, a ne obrnuto. Nažalost, danas nakon 2 tisućljeća imamo iskrivljene slike koje počivaju na fundamentalističkom čitanju Svetog pisma. Te slike ne zrcale stvarnost Isusa Krista nego su čista imaginacija i fikcija pojedinaca. Nerijetko su te slike nastale tako da smo riječ tumačili prilagođavajući je svojim kriterijima. Mnoštvo situacija uspijevamo pokrijepiti riječima iz Evanđelja pa rado seciramo i drobimo cjelinu slažući njene dijelove u mozaike vlastitih vizija, želja, misli, nastojanja, opravdanja i dr., a pozvani smo „biti kamenčić u mozaiku koji ima svoju originalnu priču“ (F. J. Sheen). Takvi mozaici prizivaju „ako“ iz prvog čitanja i nisu ništa drugo, doli to. Oni su mnoštvo „ako“, „ako si ovo, ako si ono“. Poveznica prvog čitanja i evanđelja jest upravo taj „ako“, „ako ljubavi“ se suprotstavlja formalnom „ako“. Samo prema prvom „ako“ svaki drugi (možda) može dobiti smisao. Ljubiti Isusa je važnije nego ljubiti ispraznost nametnutih propisa, ispraznost mrtvih obreda, ispraznost povijesti koja nam zamagljuje početnika i dovršitelja vjere. Sve što zamagljuje Isusa jest ispraznost kojoj se treba suprotstaviti. Kršćanin je pozvan ljubiti Isusa jer u toj ljubavi on „realizira svoje ja uz pomoć njegove osobe“. Ljubiti i vjerovati u Isusa jer on spašava, a ne ljubiti ono što te spasiti ne može. Ljubav i vjera u Isusa Krista su najvažnije, a sve ostalo je prazna slama.
