Uvijek kada smo zaljubljeni nemirni smo. Ta osoba ne izlazi nam iz glave. Taj osjećaj ne ostavlja nas ravnodušnima. Nuka nas da činimo nešto pa čak i nerazumne stvari. Jedna priča govori na zanimljiv način o zaljubljenosti jednog mladog kralja.
U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!" (Lk 2,1-14)
Božić je. Još se jednom Crkva na posebno svečan način sjeća rođenja Gospodinova. Kao i dosada obasuti smo masom riječi o tome što je Božić ili što bi trebao biti. Uz sve to, u svakodnevnom smo našem osobnom i zajedničkom hodu kroz povijest i ovaj život koji sa sobom nosi sve svoje poteškoće i olakšanja, svu svoju grubost i nježnost, oluje i smiraje. Uronjena u sve to Kristova zajednica - mi - Crkva, svetkuje Božić pokušavajući što je moguće dublje ući u to otajstvo ljubavi Božje.
Uvijek kada smo zaljubljeni nemirni smo. Ta osoba ne izlazi nam iz glave. Taj osjećaj ne ostavlja nas ravnodušnima. Nuka nas da činimo nešto pa čak i nerazumne stvari. Jedna priča govori na zanimljiv način o zaljubljenosti jednog mladog kralja. Naime, zaljubio se u jednu seljanku koju je jednom prigodom susreo. U tom susretu nije otkrivao svoj identitet, nije joj rekao tko je on zapravo. Nakon nekog vremena odlučio ju je oženiti. Međutim, bojao se njene reakcije nakon što joj se otkrije. Mislio je da ta djevojka više neće biti slobodna u odnosu s njim. Da će se sve ono što ga je kod nje očaralo pretvoriti u grčeviti odnos. Da ga više neće moći gledati istim očima. Zaljubljenost u nju nije mu dala mira. Iako se činilo da bi bilo najprihvatljivije ne činiti ništa, nije mogao ostati pasivan jer ako ne bude s tom ženom njegova ljubav ostat će neispunjena, ostat će zamrznuta, neće imati primatelja, neće ući u odnos.
Božja zaljubljenost u čovjeka, u nas nešto je slično. Bog nije mogao ostati miran. Kao da bi mu nešto „nedostajalo“ ako ne bi stupio u odnos s čovječanstvom. Nije nam se mogao otkriti, objaviti da ga gledamo licem u lice jer živima to nije moguće (Izl 30,20), ali nije mogao ostati miran a da se na neki način ne pokaže, da ne uđe u odnos s nama.
Stoga je izabrao ovaj oblik odnosa s nama što ga danas slavimo. Njegova zaljubljenost u nas toliko je velika da se odlučio na nerazuman potez. Evanđelist Luka taj potez smješta u vrijeme popisa. Bog se odlučio popisati, ući u popis svega svijeta. Nakon raznih pokušaja kroz povijest čovječanstva kojima je Bog kušao uspostaviti odnos s čovjekom navršilo se vrijeme za jedan tako nerazuman, nedokučiv pothvat - da bude rođen. Podvrgnuo se povijesti, izložio se ljudskom životu i svemu što on nosi. Osjetio je uzročnost ljudskoga sustava u kojemu, ako ne dođeš na vrijeme neće biti mjesta. Svijet u kojem te hladnoća tjera u zaklon, a praktičnost na uporabu jasala. No, ne samo to. Osjetio je i uzvraćenu ljubav. Možda onu najdublju – ljubav majke. Ljubav koja se očituje u njenoj brizi za svoje dijete. Osjetio je dodir majke koja ga je povila i položila, ušuškala onako kako to samo majke znaju.
Pastiri su se bavili svojim uobičajenim poslom te za vrijeme tog posla, uronjeni u svakodnevnicu slava ih je Gospodnja obasjala – događa se objava. Ta objava poziva ih da se ne boje jer sadržaj te objave jest radost velika. Sadržaj objave jest taj neshvatljivi, nelogični potez Boga koji se zaljubio u nas. Taj njegov čin nije apstraktan, nije samo na misaonoj razini. On ima znak, njihova radost ima konkretan, materijalni znak. To je novorođenče koji je Krist Gospodin. On je svo svoje božanstvo koncentrirao u jednoj bebi. U osobi koja je ovisna o drugima. U djetetu koji treba oca da ga zaštiti, koji treba Josipa da zajedno sa svojom ženom Marijom preuzima brigu za sigurnost i za sve što mu je potrebito. Taj naš zaljubljeni Bog prešao je okomiti put da bi iz nebeske samodostatnosti sišao na zemlju kako bi iskusio ljudsku potrjebitost, našu nedostatnost. Znak radosti je vodoravni položaj kojeg je Bog uzeo ležeći u jaslama čime je započeo svoj izvanredni hod kroz našu povijest.
To je ono što kao Crkva danas slavimo – Boga u jaslama. Ne znamo što je onaj mladi kralj učinio, na kakav se potez odvažio, ali znamo jer vjerujemo da se naš Mladi Kralj odlučio na ovaj nelogični potez koji u očima vjere onih – nas – u koje se zaljubio posve logičan i jedini mogući. Stoga, ne bojmo se i radujmo se bez obzira u kakvim životnim okolnostima bili. Bez obzira kakvim sadržajima i viđenjima Božića bili obasuti.
Na dobro vam došlo Sveto porođenje Isusovo!
Jeruzalem, 20. prosinca 2018.
