Kako bismo ostali u zajedništvu i u evanđeoskoj istini Isus nam ostavlja svoga Svetoga Duha. Mi nismo siročad koja se nemaju na što osloniti, nismo siromasi u smislu neimanja apsolutno ničega; naše siromaštvo očituje se u tome što svoje pouzdanje i svoj životni stav temeljimo isključivo na riječima Isusa Krista. Kršćanin je siromah zbog toga što je Bog njegovo jedino bogatstvo.
Ne postoji situacija iz koje Bog ne može izvući čovjeka, nema korizme koja svoj kraj ne bi pronašla u Uskrsu. Bog potiče čovjeka i iz neprilike stvara priliku. Isus nakon pustinje počinje svoje djelovanje. Riječ se rađa iz tišine, djelovanje proizlazi iz razmišljanja i razmatranja, a ne iz potrebe biti viđen i čuti. Isus šuti u pustinji kako bi mogao govoriti.
I zato „Maranatha, Dođi Gospodine Isuse“, poklik iz prvih kršćanskih stoljeća, odzvanja i danas u ljudskim srcima, i danas plač djeteta iz Betlehema traži ljudske ruke da ga prigrle i ugriju, i danas betlehemsko djetešce traži ljubav čovjeka...
Ljubiti Isusa je važnije nego ljubiti ispraznost nametnutih propisa, ispraznost mrtvih obreda, ispraznost povijesti koja nam zamagljuje početnika i dovršitelja vjere. Sve što zamagljuje Isusa jest ispraznost kojoj se treba suprotstaviti.
Grijeh priječi čovjeku da se razvije u slobodnog i autentičnog (ne autarkičnog!) pojedinca. Kršćanstvo Isusa Krista gleda kao „čovjekovog osloboditelja od grijeha“ koji je primjer i put koji vodi k Ocu.
Samo se nameće pitanje tko je subjekt koji postavlja pitanja i daje odgovore. Pitanje „Gdje si?“ iziskuje duboko traženje sebe i svog smisla u životu. Traži odgovor koji je tako blizu nas samih, a daleko, ukoliko nismo blizu sami sebe.
Siromaštvo ne znači ubojstvo vlastitih sposobnosti, kako fizičkih tako i intelektualnih, već oslanjanje na Boga koji je jedini izvor života.
Kršćanin se ne pita kad će doći posljednja vremena jer je svjestan da on živi vrijeme koje je za njega posljednje...
