Povodom Dana molitve za duhovna zvanja, koji se slavi na IV. Vazmenu nedjelju, razgovarali smo s uzoritim gospodinom Vinkom kardinalom Puljićem, nadbiskupom i metropolitom Vrhbosanskim i predsjednikom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Kardinal: Mislim da je sām taj glas, taj nutarnji poziv teško u riječi pretočiti. To je jedan osjećaj privlačnosti koji sam ja doživio po uzoru svećenika kojeg sam volio. To je bio trapist, otac Anto Artner. Za mene je bio jedan primjer. Posebno je to iskustvo bilo kad se on vratio iz zatvora. Ja sam bio ministrant. On nas je okupio u sakristiji i tihim glasom nam pričao što je sve proživio u zatvoru. Kad sam ja vidio kako on priča o svojim patnjama, a ne nosi jeda, ne nosi žalca, nego je pun dobrote, ja sam u sebi zaželio biti kao on. Mogu reći da je to bilo prvo otkrivanje te želje. Ona je tinjala do još jednog trenutka kada sam u sedmom razredu susreo tog istog svećenika i kad me je on upitao bi li ja htio biti svećenik. Mene je iznenadilo odakle on zna što ja razmišljam. U biti, to njegovo izazovno pitanje bilo je poticaj da s njim razgovaram u ispovijedi, i nakon te ispovijedi meni je bilo jasno: meni je moliti da otkrijem što Bog od mene hoće. Kad sam svršio osmi razred napisao sam molbu, dobio sam očev pristanak i tako sam krenuo novim putem. Zapravo, nisam nikad posumnjao jesam li na pravom putu. Pitao sam se hoću li ja to moći i kako će sve to biti, ali nisam nikad posumnjao jesam li na pravom putu, jer sam osjetio da je to ono što Bog od mene želi.
Fra3: Najprije kao svećenika, onda i kao biskupa i kardinala, što Vaše srce posebno ispunja radošću i zadovoljstvom zbog onoga što jeste?
Kardinal: Kad bih pravio analizu nakon 36 godina svoga svećeništva, za mene su posebno dvije stvari bile izvor radosti zato što sam svećenik. Prvo, slavlje euharistije, zajedništva, koje je Bog povjerio svećeniku - da obavlja najsvetiji čin i da narod hrani riječju Božjom i Tijelom Kristovim. Drugi čin je sakramenat ispovijedi, gdje sam sebe doživljavao kao ispruženu ruku Isusovu koja unosi mir u duše i savjesti kroz oproštenje grijeha. To su dvije stvari koje su mi posebno na srcu. Zatim, sebe sam posebno doživljavao u svom svećeništvu kada sam mogao bolesnicima donijeti utjehu riječi Božje, utjehu sakramenata. Posebna mi je bila radost ako sam mogao u životu ljudi koji traže smisao, otkriti im u Isusu smisao, bilo kod djece, bilo kod mladih, kod bračnih parova, kod bolesnika – ako sam im mogao donijeti svjetlo Evanđelja. Iako je to nekad bilo manje zgodno, postoji jedna utjeha: činio sam nešto što je Boga radovalo, ljudima donosilo utjehu, a mene ispunjalo.
Fra3: Gospodin je onaj koji poziva osobu da ga slijedi. Što je cilj kojemu smjera život jednog svećenika?
Kardinal: U biti, da bi Bog mogao pozvati, prevažno je da ima koga pozvati. Ako se ne rodi, nema koga pozvati. Dakle, bitna je obitelj koja je pozvana da pripravi to ljudsko srce u obiteljskom odgoju, da dijete bude otvoreno Bogu i raspoloživo za Njega. Nadalje, kad Bog nekog zove najvažnije je ono što je Isus rekao u Getsemaniju: "Ne moja, nego tvoja volja!" Ili ono što je Gospa rekla: "Evo službenice Gospodnje!" Glavni smisao ostvarenja poziva je izvršiti ono što Bog želi, što je Božja volja. Možemo po ljudsku reći: veliko je dostojanstvo biti u službi Božje ljubavi. To je možda najveće dostojanstvo na zemlji. Svako zvanje je dostojanstveno na svoj način, ali svećeničko ili duhovno zvanje, gdje Bog zove čovjeka da ga izbliza slijedi, da mu bude blizak, da se On po njemu približi drugom čovjeku, zaista je posebno.
Fra3: Kada gledate u budućnost, bojite li se da neće biti dovoljno onih koji se odazivaju na Gospodnji poziv? Vidimo naime da je u svijetu broj duhovnih zvanja sve manji i manji.
Kardinal: Tu bi bilo prilično puno stvari za analizirati. U prvom redu, da bi Bog pozivao trebamo poslušati Isusovu zapovijed: "Molite Gospodara žetve!" Možda mi premalo shvaćamo da je to njegova zapovijed. Tamo gdje se istinski moli, Bog će čuti i blagosloviti tu molitvu. Zatim, da se slikovito izrazim: ako u vrtu nema cvijeća, nema Bog što ubrati da stavi na svoj oltar. Da bi Bog mogao pozvati nekoga, potrebno je da ljudi vole život, da prihvate život, da odgajaju život. Tada će biti i duhovnih zvanja. Jer, prvo sjemenište je obitelj. Ako se u obitelji istinski odgaja da dijete bude otvoreno Bogu, da Boga stavi na prvo mjesto, i ako se – uz to – istinski moli za duhovna zvanja, onda nije problem da Bog nekoga pozove, iako će uvijek u ljudskom srcu biti jedan strah pred rizikom. Jer, svako životno ostvarenje je rizik. No, potrebno je gajiti povjerenje u Boga. Kad Bog zove čovjeka, onda mu daje i milost za ostvarenje tog poziva. Zato nemam straha što se tiče zvanja, jer Bog vodi svoju Crkvu, nego imam straha hoće li biti te prve Crkve – a to je obitelj. Ako nema obitelji, onda nema ni zvanja. Ako u obitelji nema djece i odgoja u vjeri, nema ni zvanja. Zapravo, više sam zabrinut za obitelj, kao Crkvu u malome: da u njoj bude života i odgoja za vjeru.
Fra3: Sveti Otac u poruci za ovogodišnji Dan molitve za duhovna zvanja govori kako ljudska slabost nije zapreka da se odgovori na Božji poziv. Što Bog može učiniti s našom slabošću, s krhkošću ljudskog bića?
Kardinal: Ovdje bih se možda vratio na Isusovo pitanje koje je nakon uskrsnuća postavio Petru, koji ga je zatajio neposredno prije njegove smrti: "Ljubiš li me?" Petra je to slomilo: "Pa ti, Gospodine, sve znaš! Ti znaš da te ljubim!" Mislim da je to najvažniji temelj u ostvarenju zvanja: ne toliko da smo mi jaki, sposobni i pametni, nego da iskreno ljubimo Boga. Stoga je Papa u pravu kad kaže da se ne treba bojati svoje slabosti, jer mi ne ostvarujemo svoje zvanje pomoću svojih sposobnosti, nego pomoću milosti Božje koju nam On daje. Zato je potrebno stvoriti nutarnju raspoloživost da se milost nastani, udomi u nama i da bude izvor snage za ostvarenje zvanja. Stoga smatram da čovjek koji odgovara na Božji poziv mora biti čovjek koji može reći: "Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim!"
Fra3: Što biste poručili nama, mladim fratrima, kao i svim mladim redovnicima, redovnicama i pripravnicima za svećeništvo?
Kardinal: Treba shvatiti da je temelj jednog duhovnog zvanja ljubav. A ljubavi nema ondje gdje nema žrtve. Ako istinski želimo biti ljudi ljubavi, treba sebe odgajati u školi križa, biti čovjek spreman na žrtvu. Tada ljudi postaju vjerodostojni. Nemojmo nikada biti sitničavi u darivanju Bogu, nego treba znati cjelovit biti, cjelovito se predati i cjelovito povjerenje imati. Tada ćemo vjerodostojni biti. Dokle god s računicom pristupamo Bogu, u sebi smo podijeljeni i premalo vjerodostoni. Dokle god smo sposobni prihvatiti tajnu ljubavi osvjedočene kroz žrtvu, tada smo vjerodostojni.
Fra3: Kako izričete svoju molitvu Gospodinu za duhovna zvanja?
Kardinal: Ja to činim svake prve subote. U prvom redu iskreno molim Gospu koja je znala tako velikodušno odgovoriti na Božji poziv. Molim je za one koji su zakoračili na put zvanja: daj ih ohrabri, daj im poleta, daj im vjernosti! To iskreno molim jer smatram da je prevažno moliti za one koji su već zakoračili – da se ne okreću i da, ako je gdjegod kakva pukotina, da se to zaliječi. Drugo, na poseban način molim za obitelji: da one postanu prvo gnijezdo zvanja, da se tu stvori ozračje Božje blizine. Zatim, posebno molim za mlade ljude: da se ne daju zavesti sekularizmom, da se pokažu hrabrima svjedočiti kako postoje vrednote izvan hedonizma i sekularizma, vrednote za koje se isplati i živjeti i umrijeti te da u svom srcu osjete radost Evanđelja koja će ih posve zahvatiti.
New York, 6. svibnja 2006.
