Nakon što je msgr. Petar Palić 14. rujna 2020. preuzeo službu mostarsko-duvanjskoga biskupa i trajnoga upravitelja trebinjsko-mrkanskoga, odlučili smo tražiti priliku za intervju, a koja je ostvarena upravo u božićnom vremenu.
Nakon što je msgr. Petar Palić 14. rujna 2020. preuzeo službu mostarsko-duvanjskoga biskupa i trajnoga upravitelja trebinjsko-mrkanskoga, odlučili smo tražiti priliku za intervju, a koja je ostvarena upravo u božićnom vremenu.
Oče biskupe Petre, zahvaljujemo Vam na vremenu izdvojenom za ovaj intervju. Proslavili smo svetkovinu Božića koja nam nosi jedno od najvećih otajstava naše vjere. Bog je postao čovjekom. Unatoč tom misteriju, Isusu se često zna pristupati iz isključivo sentimentalne perspektive, zatvarajući ga u božansku dimenziju njegova lika. Što mislite na čemu bi trebalo poraditi da i Isusova čovječnost dođe do izražaja?
U osmom poglavlju Markova evanđelja čitamo kako je Isus jednog dana prolazio selima Cezareje Filipove. (usp. Mk 8, 27-29) I tamo postavlja učenicima pitanje: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ Učenici mu iznose aktualna mišljenja: jedni ga smatraju Ivanom Krstiteljem, drugi prorokom Ilijom, čiji se dolazak očekivao prije Mesijina dolaska. Drugi misle da je Isus utjelovljenje nekog proroka. Nakon toga Isus postavlja učenicima pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar izriče ispovijest: „Ti si Pomazanik – Krist!“
Čini se da od tada pitanje tko je Isus nije nikada prestalo. Očito je da je bio osoba poput nas, da je bio gladan i žedan, da se smijao i plakao, da se mogao naljutiti i pretrpjeti brutalnu smrt. S druge strane, imao je moći i karizmu koja je daleko nadilazila sve što je itko ikada prije vidio. Nadalje, identificirao se s Bogom na način koji je bio ili bogohulni (kako su to vidjeli vladajući židovski krugovi njegova vremena) ili pokazatelj da je Bog u tom čovjeku neusporedivo prisutan.
Ukazanja uskrslog Gospodina nakon Uskrsa potvrdila su učenicima da se sam Bog ljudima objavio u Isusu Kristu. Božje ime "Gospodin" preneseno je na njega, a starozavjetni tekstovi u kojima se Bog oslovljavao s "Gospodin" povezani su s Isusom Kristom. I ljudi su počeli zazivati Isusa Krista u molitvama. "Maranatha! – Dođi, Gospodine Isuse!" jedna je od najstarijih molitava Isusu Kristu.
Crkva je na prvim crkvenim saborima jasno izrekla svoju vjeru da su obje "naravi" u Isusu Kristu "nepomiješane" i "nerazdvojene". I tu bi vjeru Crkve i u osobnom životu trebalo produbljivati, a ne ostati samo na razini sentimentalnosti.
Živimo u svijetu koji nudi more odgovora na pitanja shvaćanja čovjeka i njegove egzistencije. Nesumnjivo je da se u pojedincu može roditi zbunjenost te u najgorem slučaju otuđenje od sebe samoga. Koje bi prema Vama bile strategije predstavljanja kršćanstva kao svjetonazora i načina postojanja, danog svijetu za njegovo spasenje?
Odgovor na ovo pitanje povezat ću s prethodnim. Sveta Majka Terezija vjerovala je da je Krist prisutan u siromašnima i potrebnima. Zbog toga nije previše propovijedala, nego je jednostavno ljubila Isusa i pomagala mu u onima koji su oko nje bili u nevolji.
Kršćanstvo ima jednu jedinu strategiju: svjedočiti Božju blizinu i njegovu ljubav braći i sestrama. Nakon jednoga filma, jedan je biskup upitao glumca Anthonyja Quinna: „Recite mi, koji je recept uspjeha Vaše glume?“ Iskusni glumac mu je odgovorio: „Vidite, mi o izmišljenim stvarima govorimo kao da su istinite, a Vi o istinitima kao da su izmišljene. U tome je sva mudrost!“
Bili bi opasno kad bismo od silnog promišljanja o strategiji zaboravili ono bitno. Pavlovski rečeno, naša je zadaća naviještati živoga Isusa Krista i njegovu ljubav prema ljudima. Za neke će to biti ludost, mnogima, pak, utjeha. Ali, naše je naviještati i svjedočiti. S time pada ili raste autentičnost kršćana i Crkve danas.
2009. godine doktorirali ste u Grazu. Vaša disertacija bavila se tematikom zauzimanja Crkve u Hrvatskoj za kulturu života na temelju enciklike Evanđelje života od 1995. do 2005. U brojnim državama svijeta, kultura smrti uzela je svoj mah. Samim time i Crkva je uključena u obranu života. Unatoč brojnim zauzetostima oko društvenih i moralnih pitanja, mislite li da Crkva (kako u Hrvata, tako i u svijetu) dovoljno radi na promicanju kulture života, prema tome i neotuđiva ljudskog dostojanstva? Koliko je tu riječ o teoriji, a koliko o konkretnom djelovanju?
Proučavajući nastanak enciklike „Evanđelje života“ uočio sam jednu važnu činjenicu. U uvodu u encikliku sam je papa Ivan Pavao II. naveo da je u Rimu od 4. do 7. travnja 1991. održan izvanredni konzistorij kardinala koji je bio posvećen problemu prijetnji ljudskom životu u našem vremenu. Upravo je na tom konzistoriju uočena i određena poteškoća u definiranju prijetnji ljudskom životu. Dok je „razvijeni“ svijet Europe i Amerike kao glavnu prijetnju ljudskom životu navodio pobačaj i eutanaziju, kardinali „nerazvijene“ Afrike i tzv. Trećih zemalja su se čudili, jer su kao prijetnju ljudskom životu u svojim zemljama oni navodili razne životinje koje su sposobne nauditi ljudima, nedostatak osnovnih životnih sredstava, nedefinirane društvene i pravne okvire za obitelj i život itd…
Za papu Ivana Pavla II. je, uz odstranjivanje života u rađanju ili na zalazu, bio ne manji problem i činjenica „da se sama savjest, tako velikim utjecajima gotovo pomračena, sve više muči da shvati razliku između dobra i zla u onome što se tiče same temeljne vrijednosti ljudskog života.“
Što se tiče Crkve i dovoljnog „rada na promicanju kulture života“, podsjetit ću da smo Crkva svi mi koji vjerujemo u Isusa Krista i koji smo u njegovo ime kršteni i pozvani smo promicati kulturu života.
A činjenica je da kao ljudi općenito, a osobito kao kršćani ispadamo veoma smiješni lijući „krokodilske suze“ za gladnom djecom Afrike, a u našim „razvijenim“ zapadnim zemljama ne dopuštamo da se život razvije ili ga skraćujemo prije vremena, sve pod izgovorom da smo „svoga tela gospodari“.
Kad bi odustala od zauzimanja za život, Crkva bi zapravo udarila na svoje temelje, jer Bog je u Isusu iz Nazareta izabrao ljudski život i obitelj kako bi došao među nas i na taj nam način pokazao vrijednost i dostojanstvo života.
Postoje mnoge inicijative koje žele probuditi svijest ljudi o vrijednosti ljudskoga života. Međutim, kultura života, odnosno kultura smrti, nije izazov samo „graničnih pitanja“ života, odnosno nastanka života i umiranja, nego i pitanje kvalitete života.
Volio bih kad bi svi oni koji se zovu kršćanima, a politički su angažirani, ali i ne samo oni, digli svoj glas kako bi se pomoglo mladim obiteljima, majkama s brojnom djecom, nezaposlenim obiteljima. Bilo bi to korisnije i svrsishodnije i jasna poruka da želimo izgrađivati kulturu života nego sve druge inicijative koje se povremeno pojavljuju.
Vaše biskupsko geslo, uzeto iz biblijskoga konteksta, nosi hrabar iskorak. Što Vas uvijek iznova potiče da nakon noći provedene u neuspjehu ponovno bacite mrežu? Postoji li neka riba koju biste, u biskupiji koja Vam je povjerena, htjeli uloviti kako bi bila Gospodinova?
Na ponovno „bacanje mreže“ me, kao i kod apostola, uvijek iznova potiče povjerenje u Isusa Krista. Da tog povjerenja nema, sumnjam da bih sam i svojim silama mogao donijeti bilo koju odluku. On, naš Gospodin i Učitelj, traži da ponovno krenemo, on traži da, unatoč vlastitom neuspjehu, bacimo mrežu. I on je jamac naše sigurne plovidbe i bogatog ulova. I stoga, kakav će ulov biti ovisi daleko više o Gospodinu, nego o nama samima. Ako se Njemu prepustimo i na njegovu riječ bacamo mreže, uspjeh sigurno neće izostati. A količina? Ionako je u našim očima sve proporcionalno obratno nego kod Boga. Jer, „jedan je dan u Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“ (2 Pt 3, 8).
Na svećeničkom ređenju, citat koji Vas je pratio jest redak iz 23. psalma. Kako biste definirali tu dolinu smrti u kojoj prebiva zlo, a kojom tako sigurnim korakom možete kročiti, jer znate da je Gospodin s Vama?
Moje se đakonsko i svećeničko ređenje dogodilo neposredno nakon tragične očeve smrti. Nas smo dvojica braće bili punoljetni, trojica maloljetni. Tad sam veoma opipljivo u svome životu osjetio „ruku smrti“, koja bez najave odnosi ljudske živote. Nakon tog iskustva očeve smrti, obitelj je doselila u novu sredinu, suočila se s podstanarskom nesigurnošću u vrijeme rata u Hrvatskoj. I u tim trenucima i okolnostima duboko u sebi čovjek osjeti moćnu snagu Božje riječi izraženu u psalmu 23.: „Gospodin je pastir moj!“ To me iskustvo Božje utjehe prati trajno na mome životnom putu. I od tada drukčije gledam na smrt. No, veoma me plaši duhovno mrtvilo, koje je opasnije od tjelesne smrti.
U buli koju Vam je papa Franjo uputio prilikom povjeravanja službe mostarsko-duvanjskoga biskupa i trajnoga upravitelja trebinjsko-mrkanskog, tri puta je spomenuo riječ „mir“. Promatrajući likove Krista koji „je mir naš“ (Ef 2,14), njegove Majke, koju u litanijama zazivamo kao Kraljicu mira te mnoštva svetaca koji nam služe kao primjer i uzor na ovozemaljskom hodočašću, na koje načine planirate vršiti službu „promicatelja mira i iskrene ljubavi“?
I sam sam uočio tu činjenicu kad sam čitao bulu kojom me papa Franjo imenuje mostarsko-duvanjskim biskupom i trajnim apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim. Bula je uokvirena na zidu u uredu i svaki dan kad sjedam za radni stol, ne mogu ne pogledati u nju i ne prisjetiti se svoga poslanja i zadaće.
Ovih dana čitam jednu knjigu od meni veoma dragog sveca i uzora. Knjiga je poklon vlč. Josipa Žagara, prvoga župnika novoosnovane župe posvećene papi Ivanu XXIII. u vašem susjedstvu, na Klaki, u zagrebačkoj Dubravi, s kojom sam veoma vezan i u kojoj živi moja obitelj. Nakon povratka s posjeta kardinalu Lorisu Francescu Capovilli, koji je bio tajnik pape Ivana XXIII. do njegove smrti 1963. godine, vlč. Žagar mi je poklonio knjigu Ivana XXIII. Dnevnik duše i ostali pobožni spisi s potpisom upravo kardinala Capoville.
Geslo pape Ivana XXIII. bilo je „Oboedientia et pax“, odnosno „Poslušnost i mir“. U svom jednom promišljanju papa Ivan XXIII. piše: „Pravednost čeka: milosrđe pretječe. Pravednost kuša: milosrđe podupire. Pravednost kažnjava: milosrđe spašava.“ Znam da je to ideal, možda nedostižan i nestvaran, osobito za situaciju i okolnosti u biskupijama koje su mi povjerene, ali želim vjerovati da možemo i trebamo živjeti odgovorno svoje poslanje. Isti papa Ivan XXIII. u spomenutoj knjizi na jednoj duhovnoj obnovi održanoj franjevcima kapucinima u Sofiji 1930. godine naglašava: „Za Franju zavjet je poslušnost prije svega papi i Crkvi, potom bratu Franji i njegovim nasljednicima.“
Grad Staroga mosta termin je kojim papa Franjo oslovljava Mostar. Jedna od prvih asocijacija na državu u kojoj se nalazite nažalost je podijeljenost. Što prepoznajete kao mogućnost građenja mosta koji će ujedinjavati i spajati? Mosta koji, jednom nov, može postati Stari most povezivanja svjetova?
Neposredno nakon moga imenovanja Mostarsko-duvanjskim biskupom, jedan mi je prijatelj poslao tekst, odnosno sadržaj pisma iz pripovijetke Ive Andrića pod imenom „Pismo iz 1920.“ U toj pripovijetci iz 1946., a perom lika Maksa Levenfelda, liječnika koji zauvijek bježi iz Bosne, nobelovac Andrić piše o mržnji koja stoljećima obuzima ovu zemlju i njezine ljude. Dr. Levenfeld, između ostalog, piše: „Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima.“ I nakon opisa tvrdi: „Bosna je zemlja mržnje i straha.“ Trebali bismo se svi potruditi tako živjeti, da demantiramo ovu tvrdnju.
Kako bismo svi koji u ovoj zemlji živimo mogli živjeti u zajedništvu, morali bismo naučiti razumjeti drugoga ne kao prijetnju i izvor mržnje i omogućiti svima jednaka prava. Situacije u kojima jedan za sebe nešto traži, a drugome to isto pravo niječe, vode, nažalost, sve većem produbljivanju postojećih podjela.
Crkva je pozvana uvijek, vjerna Isusu Kristu, zauzimati se za poštivanje prava i dostojanstva svih ljudi.
