Fra Goran Azinović: Riječi koje putuju

Hvala Vama na pozivu!

        Pa čovjek se često vraća u prošlost, čovjek je „memorija“, on u sebi ima pohranjena sjećanja! Čovjek je biće sjećanja, on se uvijek nečega (pri)sjeća! Ali sjećanja i uspomenu nisu nam samo dani da žive u nama ili s nama, mi također možemo podijeliti svoja sjećanja s ljudima koje volimo, koji su u našoj blizini. Sjećanje je najljepše kada se dijeli ili „lomi“ jer sjećanje je kao kruh, od njega se može „jesti“ i živjeti. Sjećanja nas hrane. Svako sjećanje je kao mirna luka u koju se iznova želimo vratiti ili uploviti! Nekad kad nam je sadašnost teško, lako možemo uploviti u neka svoja sjećanja iz prošlosti, lijepe trenutke i u njima iznova osjetiti smiraj, mir i spokoj. Ali sjećanja su kao i neka vrsta „kartoteke“, negdje gdje smo pohranjeni, sjećanja mogu i boliti, postoje sjećanja koja su urezanan vatrom ili žigom! Nekad je neko sjećanje poput žigosanja! Uostalom s pravom je rekao Friedrich Nietsche: „ Sjećanje je kao žigosanje jer u našem pamćenju je ostalo samo ono što je utisunto kao žig, ono što je zaboljelo“! Ali sjećanja nisu samo sjećanja na bol, već još više sjećanja na radost! Meni je samostan u Zagrebu i to provedeno vrijeme tamo uvijek bilo jedna vrsta radosnog sjećanja. To je vrijeme lijepih trenutaka, to je vrijeme studija, ali i vrijeme odrastanja uz druge ljude koji koliko kod bili drugačiji imaju zajednički cilj, a to je postati svećenik. Ljepo je rasti i odrasti uz ljude koji imaju zajednički cilj. Zato najljepša uspomena iz Zagreba može stati u jednu riječ – „ZAJEDNIŠTVO“!

        Naime, za naslov knjige „Riječi koje putuju“ inspirirala me književnica Elfrieda Jelinek koja je nagrađena Nobelovom nagradom. Priznala je službeno da boluje od agorafobije, a agorafobija je (grč. ἀγορά, skupština, javno mjesto; φόβος, strah) pojam koji podrazumijeva skup strahova u svezi s javnim mjestima, otvorenim prostorom i mnoštvom ljudi te s pomišlju da na takvom mjestu nakon iznenadnog onesposobljenja ne bismo bili u stanju pobjeći ili potražiti pomoć. 

        Jelinek se jednostavno boji mase ili javnosti. Ona je navikla biti daleko od mnoštva. Osobno nije došla u Stockhlom da primi nobelovu nagradu, ali je bila prisutna kroz „video zapis“. Jelinek je rekla glasovitu rečenicu u tom času: „Jako bih voljela biti i u Stockholmu, ali ja se ne mogu kretati brzo ni daleko kao moje riječi." Jelinek je ovom rečenicom puno toga rekla, zapravo otkrila je najbitnije svojstvo riječi, a to svojstvo glasi da „riječi putuju“. Riječi čak više „putuju“ nego ljudi. A zapravo većina ljudi misli da samo oni putuju, a ne i njihove riječi. Putuju i loše i dobre riječi. Ima puno primjera na kojima ljudi mogu vidjeti kako riječi putuju. Naime, nekad smo nešto u društvu pričali protiv neke određene osobe, a da ta osoba nije bila nazočna. I zna se dogoditi da nam se ta osoba već iste večeri javi i kaže nam – kako su do nje došle te riječi koje smo mi pričali protiv nje tu večer! I mi tada ostajemo u čudu i pitamo se kako to da su te riječi došle do te osobe! Razlog je jednostavan, riječi putuju, i dobre i loše.

        Francuski književnik i povijesničar Andre Maurios je jednom zgodom kazao: „Kad bi ljudi bolje shvaćali kakva se opasnost krije u upotrebi nekih riječi, riječnici bi u izlozima knjižara imali crvenu vrpcu s natpisom: Eksploziv! Oprezno rukujte.“ Riječi mogu biti melem i mač! Svaku riječ koju izgovorimo pustimo je da putuje. Riječ je kao dijete, rađa sa, i s vremenom raste i odrasta. Ima ljudi koji ne pričaju jer su nekad jedno drugom rekli uvredu i ta je uvreda u početku bila mala i mogla se je izgladiti, ali je s vremenom narasla. Ta loša riječ je narasla i toliko je bila snažna i velika, da je postala nepremostiva. Najteže su one riječi koje su loše, a koje su kao takve ostarjele! Mudro je zapisao Miroslav Krleža: „Kao u školjkama, u kojima djeca osluškuju šum vjetrova i valova morskih, tako i u ljudskim riječima šumi sve, što se je s čovjekom dogodilo od početka. Riječ nas spaja sa zvijezdama i sa majmunima“. Riječi „šume“ i riječi „putuju“. I dobre riječi su putnici! Nekad nam je netko rekao da je od drugih čuo pohvalu koju smo izrekli nekad davno u odsustvu te osobe koju smo hvalili. Riječi spajaju ljude kao mostovi, ali riječi i razdvajaju ljude kao ponori. Svaka riječ ima svoju dubinu, visinu i širinu. Dubinu jer putuje u ljudsku dušu, visinu jer putuje do Boga i širinu jer putuje do ljudi! Jelinek je ovom jednostavnom rečenicom odredila sudbinu riječi, ali i odgovornost svakoga od nas naspram riječi. Ne dozvolimo da nas osude naše riječi koje smo pustili da otputuju jer važno je upamtiti, ne putuju samo ljudi, već putuju i riječi! 

        Kad su pitali Mešu Selimovića zašto uopće piše on je odgovorio: „Postoji muka, ali i postoji odluka! Postoji strah od praznog papira (hartije), zapravo strah od jednog nepoznatog svijeta u koji čovjek ulazi pišući, ali postoji i odluka da se uđe u taj svijet! Pisanje je uvijek strah od sebe, sebe kojeg ne poznajem. Pišući uvijek o nekoj temi ja nanovo otkrivam sebe onakovog kakvog ranije nisam poznavao. Pisanje je zaista težak rad! Mukotrpan! Ja, recimo, radim otprilike 8 sati i vrlo je teško pisanje, zato što je neophodna koncentracija. Vrlo čudna koncetntracija i vrlo čudan posao sam po sebi. Mislim da se uopće ne može pisati ako nema dvije osobine! Ili je osoba izuzetno ambiciozna; što ja nisam, ili je doživio vrlo tešku muku ili mora na neki način da se nekome osveti ili da se ispovijedi ili da uopće krikne u prostor nešto što ga boli“! Ljudi često pišu i zbog boli!

        Često smo bili u društvu ljudi gdje nitko od nazočnih nije znao ispričati priču! Ljudi još samo znaju ispričati vic! Ali sve manje ljudi zna ispričati priču! Ispričati priču jedno je od najvećih umijeća ljudskog uma i srca. S pravom je Elie Wiesel zaključio: „Bog je stvorio čovjeka jer voli priče.“ U svakoj priči se nešto čuva. Kažu da naziv „priča“ dolazi od riječi „pričuvati“. Tko priča priče, znači da je nešto pričuvao, odnosno sačuvao. U svakoj priči se čuva nešto, a čovjeku puno toga vrijedi još sačuvati! Manjak pričanja priča označuje manjak sposobnosti modernog čovjeka da sačuva ono što je bitno. Onaj tko ne priča priče, ne pamti prošlost, a čovjek bez prošlosti jest čovjek bez sjećanja. Kako je jednom rekao jedan mudri pripovjedač: „Priče su ljudi. Zovite ih da žive s vama. Ako ćete biti dobar domaćin, naučit će vas svemu što znaju. Dat će vam do znanja kada se spremaju otići. Tada ćete ih predati nekome drugome.“ Priče upravo zbog toga postoje da ih primimo i predamo drugima. Priče prolaze „kroz nas“, ali i mi prolazimo „kroz priče“. Pričanje je u samoj jezgri jezika i ima čudesnu moć da zavede, opoji i izliječi. Priča sve može jer ona spaja onoga koji priča i onoga koji sluša, ona je „most“ između naratora i slušatelja. 

        Svijet drugačije izgleda u pričama, zato je i Muriel Rukeyser rekla: „Svemir je izgrađen od priča, a ne atoma.“

        Pričanje je jedna vrsta borbe za život! Možda najbolja slika priče i pričanja je sa Šeherezadom iz Tisuću i jedne noći. Naime, Šeherezada mora sačuvati svoj život pred svojim mužem i kraljem Šahrijarom koji ju je nakanio ubiti. Jer, kralj Šahrijar, otkrivši nevjeru svoje prve žene, daje ju ubiti i proglašava sve žene nevjernima. Nakon toga ženi se djevicama – svim onima koje su se nalazile u njegovu perzijskom kraljevstvu – da bi ih iz osvete i pakosti dao ubiti već sljedećeg jutra. Šeherezada je također pristala na udaju za kralja, ali već prve bračne noći ona počinje pričati priču, ali ju ne završava. Kralj je prisiljen održati ju na životu dok ne čuje kraj priče. Sljedeće noći, čim je završila priču, Šeherezada započinje novu priču, koju također ne završava, i tako kroz 1001 noć. Pričanje i otajstvo priče održava Šeherezadu na životu. Znači priče nas održavaju da nastavimo živjeti. 

        Ljudski život je jedno veliko hodočašće. Ako išta čovjeka može promijeniti, to je onda taj „sveti put“! Hodočašće nije samo put negdje, već hodočašće je put na sveto mjesto. 

        I sad mi je u sjećanju jedna slika koju pamtim još iz sjemenišnih dana. Naime, mi sjemeništarci zajedno sa svojim odgojiteljem došli smo na hodočašće iz Visokog u Međugorje. Bilo nas je poprilično puno, a dočekao nas je fra Branko Radoš, tadašnji župnik. Nalazili smo se ispred župne crkve i sjedili na stepenicima te pomno slušali župnika o svemu onome što se događa u župi, o hodočasnicima, o seminarima, o programu, o mladima. Župnik nam je rekao da postoje razni seminari, a jedan od najposebnijih je svakako semniar za svećenike, odnosno duhovna obnova za svećenike. Želio nam je ukazati kao budućim svećenicima da u Međugorju možemo uvijek pronaći duhovnu okrijepu i snagu za poziv. 

        Tada nam je župnik ispričao ovu priču: „Jedan svećenik je želio napustiti svoj poziv. Nije više osjećao radost u svom pozivu, a nalazio se je u župi u kojoj nije bilo mladih. Župa je bila poprilično oskudna vjernicima. Izgubio je volju, polet i svaku želju. Da bude još gore prestao je moliti. I neki njegovi prijatelji kad su osjetili da mu je zvanje ugroženo predložili su mu da ode u Međugorje. On se je opirao, ali je ipak odlučio otići samo da ispuni želju svojih prijatelja. Mislio je doći u Međugorje i zatim se vratiti kući te napustiti svećeničku službu. Došao je bez ikakvih očekivanja. A da stvar bude još čudesnija, došao je točno u vrijeme duhovne obnove za svećenike. I doživio je iznova rođenje svoga poziva. Kad je vidio tolike svećenike osjetio je da nije sam. Shvatio je da ga Crkva treba. Shvatio je da mora dijeliti sakramente vjernicima. Osjetio je da je njegov poziv uzvišen i da ga Krist treba. Doživio je u Međugorju ljubav prema sakramentima. Osjetio je iznova da ljudi trebaju svećenika. Spoznao je da Crkva ne umire, već da je Crkva živa i da je sastavljena od mnogo udova. Osjetio se je posebnim zato što je svećenik – Kristov službenik. Po Mariji iznova je zavolio svoj poziv. Vartio se je kući sa potpunom sigurnošću u svoje zvanje i poslanje“. Ovu priču smo svi upamtili i ona nas je pratila na našem putu prema svećeništvu. I dan danas mnoge moje kolege dolaze u Međugorje da osjete ljepotu svećeničkog zvanja. 

        Već u samim počecima ukazanja, Gospa u svojim porukama osobitu pažnju poklanja svećenicima. Majka neprestano poziva da molimo za svećenike odnosno za pastire. Gospina trajna briga su svećenici, ona za njih uvijek nalazi utješnu riječ ali i potiče druge da se otvore molitvi za svećenike. Jedan od prvotnih seminara u Međugorju koji se je rodio jest, svakako, seminar za svećenike ili, još točnije rečeno, duhovna obnova za svećenike. Ove godine održana je 23. međunarodna obnova za svećenike. Svećenici neprestano dolaze u Gospinu školu da nauče kako nasljedovati Isusa po uzoru kako je to činila Blažena Djevica Marija. Ona je istinski uzor u ljubavi prema Kristu. U Međugorju svećenik iznova doživi uzvišenost slavljenja Euharistije, moljenja krunice, ispovijedanja i klanjanja pred Presvetim. U mnogim župama ispovijed sve više iščezava ili je površna, a u Međugorju ispovijedi su tako duboke i temeljite. Ovdje svećenici uistinu osjete snagu što znači u ime Kristovo oprostiti. Mnogi su svećenici ovdje obnovili ljubav prema sakramentu pomirenja. Mnogi svjedoče kako se čudesne Božje milosti upravo izlijevaju u ovoj ispovijedaonici svijeta. Svećenici neprestano dolaze s vjernicima u Gospinu školu. Čudesna je slika vidjeti kako svećenik predvodi svoje vjernike i poziva ih na molitvu. Upravo ovdje u Međugorju može se vidjeti povezanost vjernika sa svećenikom. Gospa neprestano bdije nad svećenicima. Isus pun ljubavi gleda s neizmjernom nježnošću sve svoje svećenike koji mu postadoše prijatelji i kojima je povjerio zadaću da ostvare Njegov san: spasenje svijeta po Njegovoj snazi. 

        Nema sumnje da ljudi više vole slike nego riječi! Današnji ljudi sve su manje ljudi knjige, a sve više ljudi slikovnica! Ljudi sve manje čitaju, a čitati znači doći do potpune slike o nečemu. Potruditi se nešto otkrit! I zato ljudi više ništa ne žele otkrit kroz trud odnosno čitanje, oni žele odmah gotove slike. Ljudi uopće više ne vjeruju riječima, ali vjeruju slikama. Pa zar današnje reklame nisu „reklame slika“! Čovjek se je pretvorio u sliku! Ne vjeruje više u snagu bilo kakve riječi, i one koja je pisana malim slovom, ali i Riječi koja je pisana velikim slovom. 

        Poznati riječki arhitekt Idis Turato, redoviti je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te gostujući na fakultetima u Splitu, Beogradu i Ljubljani, i autor je mnogih projekata te dobitnik važnih domaćih i međunarodnih priznanja. On u jednom razgovoru navodi: „ Važno je u što ljudi vjeruju. Pitanje je u što ljudi vjeruju, a na to nemamo odgovor. Što je grčki hram nego superiorna ideja kolektiva, svi su tada vjerovali u isto. Rim je bio savršeno ustrojena država na elementima grčke kulture, postavljena na čvrstim konsenzusima. Znalo se što je rimski grad, kao što se znalo što je renesasni grad. Čak je i mračno doba srednjega vijeka ostavilo vrlo dojmljive gradove, na brežuljcima, kako bi se obranili od neprijatelja. Ostaju gradovi u kojima kolektivi vjeruju u nešto. Potvrđuje to i Pariz i gradovi Austo-Ugarske. Problem sadašnjosti u kojoj živimo, ali ujedno i izazov, jest pitanje u što mi vjerujemo. Mi, naime, vjerujemo u shopping...“ Europljanin više ne gradi velebne katedrale, one sve više postaju muzeji i spomenici. Europljanin više ne gradi katedrale, jer sve manje vjeruje u Boga. Europski čovjek je jedino predan izgradnji trgovačkih centara, i upravu je Idis Turato kad kaže da europljanin vjeruje samo u shopping. Dnašnji čovjek ne gradi dugovječne i uzvišene katedrale koje upućuju na Sveto, već gradi jeftine trgovačke center koje upućuju na potrošnju, i potrošačkog čovjeka. Njihovo trajanje toliko je jeftino i banalno da nijedan trgovački centar ne traje više od deset godina, a kamo li stoljeće ili tisućljeće. Čovjek današnjice posvećen je samo tijelu, a ne duhu. Važnije je nedjeljom otići u trgovački centar, nego u crkvu jer čovjek je zanemario duh, a postao je potpuno profan – svjetovan, rekao bi Nietsche – odviše ljudski! Što će Europljanin iza sebe danas ostaviti!? Možda jedino urušene trgovačke lance, i još bolnije, ostavit će urušene vrijednosti, a Europa bez istinskih vrijednosti ne postoji. Europljanin je pozvan na nešto više, nešto puno više od banalnog i iracionalnog shoppinga. A najveća vrijednost je Bog, istinska vrijednost Europskog kontinenta.  

        Možda nitko se nije tako zalagao za Europu kao papa emeritus Benedikt XVI. koji je uvijek u svojim nagovorima bio proročki. On kaže: „Ne znamo kako će se stvari u Europi odvijati u budućnosti. Povelja temeljnih prava može biti prvi korak, znak da Europa svjesno iznova traži svoju dušu. Toynbee je bio u pravu kada je istaknuo da sudbina nekoga društva uvijek ovisi o stvaralačkim manjinama. Kršćanski vjernici bi morali shvatiti sami sebe kao takvu stvaralačku manjinu i doprinijeti tome da se Europa opet vrati onomu najboljem iz svoje baštine i na taj način bude na službu čitavu čovječanstvu.“ Papa naglašava veliku ulogu kršćana jer Europa kao da je oteta kršćanima, a oni su je istinski obikovali i „podigli na noge“. Europa je „kršćansko dijete“. Papa najviše naglašava obitelj, odnosno zajedništvo u Bogu, a to je zapravo povrat nedjelji kao Danu Gospodnjem. Papa izričito navodi: „Točka u kojoj se očituje europski identitet jesu brak i obitelj. Monogaman brak, kao temeljna struktura odnosa muškarca i žene i istodobno kao stanica u oblikovanju državne zajednice, uređen je polazeći od biblijske vjere. On je dao Europi, onoj zapadnoj, kao i onoj istočnoj, njezino posebno lice i njezinu posebnu humanost i baš zbog toga oblik vjernosti i odricanja koji je tu zacrtan morao je uvijek iznova biti osvajan, s mnogim naporima i žrtvama. Europa ne bi više bila Europa kada bi ta temeljna stanica njezine društvene građevine iščezla ili bila bitno izmijenjena. Svi znamo koliko su brak i obitelj ugroženi: s jedne strane lišavanjem njihove nerazrješivosti sve lakšim oblicima rastave, s druge strane, novim, sve raširenijim ponašanjem, a to je zajednički život muškarca i žene bez pravnoga oblika braka“. Ako se obitelj ugrozi, onda propast Zapada je neizbježna. Jedino što nam preostaje jest da kažemo poput Martina Heideggera: „Samo nas još jedan Bog može spasiti“, a to nije dovoljno samo reći, već je potrebno u to i povjerovati. Tko je taj Bog za Hiedeggera ne znamo, ali za nas kršćane to je tako jasno, to je Bog Isusa Krista, jedinog istinskog Kralja ne samo Europe i Svijeta, već čitavog Svemira.  

        U  knjizi „Vrata u tišini“ u uvodu stoji ova priča: „Naime pripovijeda se kako je zaljubljeni mladić svaki dan svojoj djevojci slao pismo po poštaru, izražavajući joj svoju veliku ljubav. I upravo kad je očekivao od nje odgovor o datumu njihove svadbe, doznao je da se njegova ljubljena udaje za poštara“. Nema sumnje da je mladić bio razočaran, jer djevojka se je zaljubila u pogrešnog čovjeka u ovom slučaju to je bio poštar. Dalje se navodi slikovito kako je današnji čovjek zaboravio na Boga, pošiljatelja poruke, i kako „sklapa brak“ s onima koji su samo prenositelji poruke. Jer Bog je poslao čovjeku poruku ljubavi i dostojanstva, a čovječanstvo se iznova priklanja, ne Bogu kao pošiljatelju poruke, već svemu onome što nije Bog i njegova ljubav. Zato je potrebno i važno posvijestiti u što je moderni čovjek ili čovjek današnjice zaljubljen, i kako to da sve drugo voli, a Boga polako zaboravlja i ostavlja po strani! Možda je moderni čovjek ponajviše zaljubljen u tehniku jer sve više vlada „tehnički um“ i vrijedi samo ono što je tehnički ostvarivo, ali ne i moralno!

        Nema sumnje da je moderni čovjek zarobljen tehnikom. Zapravo, tehnika je postala zamjena za Boga. Više nisu samo pojedinci zarobljeni tehnikom već puno više, cijela obitelj! Djecu sve manje odgajaju roditelji, a sve više mobitel i televizija preuzimaju ulogu odgojitelja. Svaka televizija nudi svoj program za djecu, a na roditeljima je ostalo samo da se odluče koji će program odabrati za svoje dijete. Programi su višesatni, tako da roditelji imaju dovoljno vremena za sebe, no postavlja se pitanje kako sve to utječe na djecu i njihovo odrastanje! Roditelji male djece često znaju napomenuti kako su njihova djeca fascinirana televizijom i da je vole gledati. Objašnjavaju si da dijete to silno voli i da je to za dijete dobro. Tomislav Kuljiš, autor programa „Roditeljstvo i rani razvoj“ napominje: „Ako razumijemo kako se razvija djetetov mozak i ako znamo da su te prve dvije godine najintenzivnije razdoblje razvoja mozga, gdje mozak treba izuzetno jaku stimulaciju, možemo shvatiti zašto se dijete lijepi i silno želi i paše mu gledati televiziju, pogotovo reklame. Televizija jako stimulira i podražuje djetetov mozak zbog čega mu plijeni pažnju, međutim ne hrani i ne razvija ništa. Čini dijete prikovanim, jednostavno fasciniranim time što gleda, podražuje bez toga da razvija sustav. Dijete tada treba interakciju, snažan kontakt s odraslim osobama, što će mu razvijati mozak, međutim televizija ne daje tu dimenziju“. Njegova preporuka je da se tijekom prve dvije godine djeca ne izlažu televiziji te da su  minimalno u kontaktu s TV-om. Ove generacije već su postale „tehnološke generacije“, a Zapad je oduvijek čeznuo da potpuno postane tehnološki. Nisu kuće samo postale tehnološke, već najbolnija je činjenica što je i čovjek postao tehnološki. Njegove emocije, volja i ljubav sve su više prožeti tehnikom, a čovjek koji je uhvaćen „tehnološkom hobotnicom“ ne može više plivati površinom i udisati svježi zrak! Moderni čovjek sve više tone u dubine tehnološkog svijeta. U povijesti čovječanstva nitko nije kao moderni čovjek imao toliko dostatnih informacija, i premda je taj moderni čovjek najbolje informirani čovjek, on ipak nije transformirani čovjek! Količina informacija ne čini čovjeka sretnim. Moderni čovjek je pun informacija, ali ne i mudrosti. Zapad ne odgaja mudrog čovjeka, nego informiranog! A mudrost i informiranost ne mogu stati u istu rečenicu, jer mudar čovjek zna što učiniti sa svojim znanjem, a informiran čovjek ne zna što učiniti sa tuđim znanjem. Informiran čovjek uzima gotova rješenja, on ih besplatno dobiva, samo je potrebno „otvoriti“ internet! Zapadno društvo svoju djecu odgaja preko tehnike i misli da je taj način ne samo koristan, već i moderan, a samim time i najbolji. Djeca se više ne odgajaju uz priče kao nekad uz ognjište, sada je televizija preuzela ulogu koja je nekad pripadala roditeljima, te bakama i djedovima! Stariji ljudi puni životne mudrosti izbačeni su iz odgoja. Djeca se sve manje vode na selo i uzimaju u naručje, oni su samo postali promatrači Tv – ekrana. To se itekako osjeti u obitelji, jer je narušeno povjerenje u autoritet i predaju starih koja je bogata životnim iskustvom i mudrošću godina. Roditelji više se odlučuju svoje dijete prepustiti televiziji nego bakama i djedovima. I upravo poradi toga razloga nestaje zajedništva u obitelji, jer televizija nije sposobna ujediniti obitelj, njezina je jedina svrha da rastače obitelj! Što više televizije to će manje biti zajedništva, a gdje nema zajedništva nema ni ognjišta, a nestankom ognjišta gubi se i duhovnost. Obitelji ne mogu postojati bez duhovnosti, ali one se moraju izboriti za duhovnost tako što iznova vrate povjerenje u odgoj koji počiva na razgovoru, a ne u motrenju televizije!

        Dok Zapad svoju djecu izlaže tehnici i televiziji misleći da je to napredno i korisno, Izrael, odnosno, židovski narod potpuno drugačije postupa! Židovski model međunaraštajnog razgovora zaslužuje osobitu pozornost. Jedan od najvećih židovskih pisaca Amos Oz u suradnji sa svojom kćeri Faniom Oz – Salzberger u knjizi „Židovi i riječi“ ovako opisuje židovski odgoj nasuprot tehnici: „ Stari hebrejski tekstovi neprestano se bave dvama ključnim parovima: roditelj i dijete, učitelj i učenik. Ti su parovi možda važniji, ili jesu važniji, od žene i muškarca. Riječ dor, naraštaj, pojavljuje se mnogo puta kako u Bibliji tako i u Talmudu. Oba djela vole nabrajati generacijske lance koji sežu u daleku prošlost i upućuju u daleku budućnost. Nijedna drevna civilizacija ne može se mjeriti s judaizmom s obzirom na snagu zahtjeva za proučavanjem mladih i usađivanjem u njih tradicije i običaja svoga naroda. (Kako televizija može usaditi tradiciju i običaj?) Za djecu je važno da ih se već u najranije doba nauči što više, mudro ih kljukajući slatkišima usporedno su se susretali s prvim alfabetom. Dok su druge kulture prepuštale djecu majčinoj brizi sve dok ne bi dovoljno stasali da vuku plug ili vitlaju mačem, Židovi su počinjali uvoditi svoj pomladak u staru priču čim bi mališani bili u stanju razumjeti riječi, u dobi od dvije godine, i čitati ih, često u zreloj dobi od tri godine. Ukratko, poučavanje je počinjalo nedugo poslije dojenja. (Židov je dijete upućivao u riječi i knjigu, a današnji Zapad upućuje djecu samo na televiziju, i nije čudo što je većina nobelovaca židovskog podrijetla, jer oni su ljudi riječi, a ne ekrana). Dok su moderna društva svoju djecu prepustili televiziji, židovski način odgoja zauvijek je ostao ekvivalent „roditelj-priča-dijete“. Židovskoj djeci su roditelji pričali, a ne televizija! U svakom su trenutku dva ili tri naraštaja stanovala u istom domu, boravila u istoj sinagogi i učionici. (Kod našeg naroda već se primjeti trend kako svatko želi živjeti posebno i odvojeno! Mlade obitelji se odvajaju i žele biti samostalne! Ne traži se više mudrost i prisutnost starijih u kući! Prije su kuće bila male, a ukućana puno – a danas su kuće velike, a ukućana malo!) U židovskom su se odgoju stari naraštaji pobrinuli da njihova djeca i unučad ovladaju tekstovima i knjigom, a ne televizijom. Majke su dojile djecu i hranile su ih ne samo mlijekom već i pričama. A kad bi se blagovalao uz ručak ili večeru, svi bi šutjeli, a najmlađi član obitelji čitao bi svete knjige. Židovski narod knjige smatra svetima jer narod je toliko volio knjige, da ih je posvetio. Posvetiš ono što voliš! A u čemu se Zapad posvećuje!? Zapad nije više posvećen u mudrosti, knjizi, u konačnici ni u Bogu. Zapad se više ne posvećuje, jer posvećenost je zamijenio tehnikom. A Chesterton je davno rekao: „Nije luđak onaj koji je izgubio razum, već onaj koji je sve izgubio osim razuma“. Ako nastavimo vjerovati samo u moć tehnike i razuma, na putu smo da sve izgubimo. Posvetimo iznova svoje obitelji u zajedništvu pred Bogom, a ne televizijom! 

        Tko si svećeniče ili tko su svećenici! Tko su oni pa i kad sami oni zaborave tko su! Tko se protiv njih bori, i za koga se oni bore! Stanislao Morassutti je zapisao: „Ti možeš i zaboraviti na veličinu predragocjenog dara koji ti je Bog dao pozvavši te na svećeništvo, ali postoji jedno biće koje je toga uvijek svjesno; u njemu kao da je jedan žalac koji ga neprestano izluđuje srdžbom i bolom i uvijek riče oko tebe – to je demon, horda demona. Mržnja pakla protiv Boga izražava se u beskrajnoj mržnji protiv tebe, Svećeniče, jer ako bi u svojoj ludoj mržnji uspio uništiti svećenika, vrata paklena nadvladala bi Crkvu“! Sotona ne prestaje napadati svećenike, prvu ranjivu kariku iz lanca koji povezuje nebo sa zemljom. Pa ipak taj svećenik tako malen i tako velik stavlja se u službu za Božje kraljevstvo. Svećenik se predaje Bogu. Nekada nesvjestan sebe, ali što kaže sveti Ivan Marija Vianney: „ Svećenik će dobro shvatiti samoga sebe tek u nebu. Kada bi se shvatio na zemlji, umro bi, ne od straha, nego od radosti“. 

        Možda je Scott Carroll umro od radosti jer je postao svećenik barem na dva dana i shvatio lijepotu toga poziva za kojim je uvijek čeznuo.  Naime Scott Carroll trebao je biti zaređen za svećenika zajedno sa svojim kolegama 22. lipnja 2013. Ali kroz vrijeme bogoslovije obolio je od raka i tako da mu je ređenje odgođeno ali i studij. Pokušao se je izlječiti, ali kad mu je bivalo sve gore i kada mu se je stanje pogoršalo njegov biskup odlučio je ne čekati sa svećeničkim ređenjem. Zaredio ga je u njegovu domu, u prisutnosti Scottovih roditelja i njegovih najbližih. Nakon ređenja biskup ga je odmah imenovao kapelanom u jednoj župi. Biskup je želio da što prije postane svećenik i da doživi iskustvo slavljenja svete mise za kojom je uvijek čeznuo. Dva dana kasnije, nakon što je završio sa slavljem svete mise, zaspao je i ubrzo nakon toga umro u miru. Umro je sretan jer je na zemji bio svećenik. Pred Boga će doći kao njegov službenik. On je svećenik koji je slavio svoju prvu, ali i posljednju svetu misu na zemlji. Čeznuo je da Isusu pokolni svoje ruke kojim će on posvećivati darove kruha i vina. Netko će se pitati zašto mu Isus nije produžio život i gdje je Isus bio sve to vrijeme. Tako je i sveta Katarina Sijenska vapila: „Isuse gdje si bio!“A Isus joj je rekao: „Bio sam skriven u dubini tvoga srca, uživao sam gledati kako me ljubiš i dok me nema“.

        Zato isto kao i u ovoj priči, Isus je bio duboko u Carrollovu srcu, Isus je bio s njim i u bolesti i onoga trenutka kad je slavio prvu i posljedju misu, i Isus je bio s njim na prijelazu iz ovoga života u vječni. Kad bismo mi svi čeznuli za svetom misom kao Carroll, znali bismo ljepotu svete mise! Carroll je imao samo jednu misu jer nije imao više vremena. A ti i ja imamo vremena, a volimo li misu kao Carroll! Eto to i Vama poručujem – čeznite za svetom misom!

O svećeniće tko si ti? 

Nisi svoj,

Jer dolaziš ni iz čega,

Ne živiš za sebe, 

Jer si posrednik 

Prema Bogu.

Ne pripadaš sebi,

Jer si zaručnik Crkve.

Ne služiš sam sebi,

Jer si sluga sviju.

Nisi samo čovjek, 

Jer si zapravo Bog.

Dakle, što si?

Ništa i sve.

        Hvala vama, neka vas Gospodin blagoslovi i podari vam mir i ustrajnost u vašem pozivu.