Fra Drago Vujević član je Hercegovačke franjevačke provincije, a trenutno djeluje kao misionar u Južnom Sudanu, državi nastaloj prije svega devet godina. Budući da smo prije desetak dana proslavili misijsku nedjelju, učinilo nam se prikladnim kontaktirati fra Dragu i zamoliti ga da nam u intervjuu posreduje svoje misionarsko iskustvo.
Fra Drago Vujević član je Hercegovačke franjevačke provincije, a trenutno djeluje kao misionar u Južnom Sudanu, državi nastaloj prije svega devet godina. Budući da smo prije desetak dana proslavili misijsku nedjelju, učinilo nam se prikladnim kontaktirati fra Dragu i zamoliti ga da nam u intervjuu posreduje svoje misionarsko iskustvo.
Fra Drago, zahvaljujemo ti na izdvojenom vremenu za ovaj intervju. Možeš li za početak naše čitatelje pobliže upoznati sa životom jednog misionara?
Misionarski je život u stvari vrlo jednostavan. Svodi se na osnovno poslanje cijele Crkve: "Pođite po svemu svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju (Mk 16,15) krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19). Ja sam prošle godine krstio 626 osoba, 500-tinjak djece, ostatak su bili odrasli... Ove godine ništa, najprije nas je pogodila korona, a sad nas vojska ne pušta u sela, jer je nesigurno. Nema velikih planova, valja se miriti s trenutnim stanjem i prepuštati Gospodinu da vodi i blagoslovi. Jučer sam proveo pola dana čekajući na sprovod, ali nisu uspjeli iskopati grob pa sam išao ponovno rano jutros! Nema ljutnje, sve je usporeno, ne traže se previše krivci, a svaka prilika za pjesmu i ples se koristi. Tipično afrički....
Studirao si agronomiju i stomatologiju da bi na kraju odlučio postati svećenik. Što možeš reći da si ponio „iz svijeta“ u samostan pa tako i u misije?
Teško da sam ja bilo što odlučio, vjerujem da je to bila Njegova volja... Zašto baš ja i zašto na taj način, to mi još nije objavljeno. Sad, nakon 20 godina svećeništva, vidim u svemu neki smisao i logiku. Ali još uvijek živim "vrijeme pitanja“, tješim se da sam još mlad za odgovore. Zato mi se sviđa Afrika, ovdje se odgovara pjesmom i životom.
Lijepo je rečeno: "Ako pogodiš centar, promašio si sve ostalo!“
Život se uglavnom svede na ono "ostalo". Nije to loše, na šarenoj livadi života buketići su šareni. Bilo bi samodopadno i glupo reći: "Ja ću birati samo crvene cvjetove jer su najljepši!" Život i iskustvo prije dolaska u fratre pomogli su mi da pristanem i na "ostalo". Kad pojedinac uzmogne svim svojim umom, svim svojim srcem i svom svojom dušom reći: "Bog moj, sve moje“, onda možeš reći i ono: "Dobro mi došla, sestrice Smrti." Onda si u centru, zauvijek.... Dotad, šarena livada!
Od Međugorja, Južnoafričke Republike, Širokog Brijega, Humca, Palestrine i Pazina, svoje djelovanje nastavljaš u Južnom Sudanu. Zašto baš tamo?
Zašto Južni Sudan, pojma nemam! Rekli su mi da je ovdje potreba, da mogu pomoći… Da fali nekih boja, pa možda... I na prijašnjim mjestima gdje sam služio, ponosniji sam na ono što nisam učinio nego na ono što sam učinio! Zato se kaže da Bog i krivim crtama piše ravno. Ja nastojim biti otvoren za nove početke, to je temelj franjevačke duhovnosti. „Započnimo braćo, služiti Gospodinu Bogu jer dosad jedva da smo malo ili ništa napredovali.“ (1 Čel 103) Svijet je naš klaustar, a ja nekako najsigurniji u klaustru. Cijenim također svu braću koja su aktivna na mnogim područjima i nisu zaštićeni poput mene. Naime, riječ "misionar" štiti od mnogih napada i donosi dosta "povlastica".
Naš gvardijan fra Svetozar Kraljević, opisujući franjevački život i karizmu, napomenuo je kako svaki život uz svoje radosti ima svoje drame i muke. Što bi ti istaknuo kao radosti, a što kao dramu i muku života u Africi?
Sva drama i muka su u tome da si izvan svoje kulture, jezika i navika... Ne možeš se "zezati" na stranom jeziku, nema "božićnih običaja", nema sarme i ćevapa, nema zime, nema struje, nekad nema vode... Ali ima interneta, jako slabog... Muka je to!
Sve drugo je radost! Odeš u selo i poneseš malo bombona i koju krunicu, fešta cijeli dan. Posjetiš bolesnika pa ostaviš 10 dolara, tolika zahvalnost i radost. Bude me i stid. Toliko smo nezahvalni. Zato hvala braći fratrima, koji mi pošalju koji dolar, i svima ostalima koji pomažu, ima ih stvarno puno.* Neka Bog blagoslovi!
Afrika ti nije nepoznanica te si možda mogao očekivati što bi te trebalo dočekati dolje. Unatoč tome, je li u tebi postojao onaj stereotipni strah od nepoznatog i što te je najviše iznenadilo po dolasku u Južni Sudan?
Teško pitanje! Južnoafrička Republika i Južni Sudan slični su otprilike kao Finska i Hrvatska. Afrika je ogromna! Ovdje je građanski rat počeo 1955. Otada do danas bilo je samo 15-ak godina mira. Sada se nalazimo u stanju primirja. Više od dva milijuna stanovnika u izbjeglištvu je u susjednim zemljama, tri milijuna je preseljeno unutar zemlje, 60 % stanovnika ovisi o hrani koju doprema UN. Nema gotovo nikakve infrastrukture, nema ekonomije, nema poljoprivrede, sve se uvozi.... Ima jedno dvadeset vrsta policije i vojske, oni su non-stop na ulici i čekaju da im se nešto udijeli. Naravno, imaju oružje i 10 dolara mjesečne plaće, pa ti prođi...! Mislim da jedino Afganistan ima težu povijest ratovanja. Sve su statistike porazne ali ljudi se nadaju, radosniji su od većine Europljana. Bio je period prisilne islamizacije, istjerali su sve misionare i svećenike, i opet ništa, ostali su kršćani, preko 80%, prihvatili su arapsku kulturu i jezik, ali ne i Islam. I danas nakon 70 godina sukoba Sudance (žitelje Sjevernog Sudana) bez problema zovu braćom. Još je puno stvari koje iznenađuju svaki dan. Koliko poniznih ljudi, koliko borbe za koru kruha, koliko patnje, koliko vjere i nade, koliko dobrote... čudo Božje!
Nerijetko čujemo da skoro i više neće biti potrebe za misijama u Africi, nego da upravo Europa postaje novo mjesto misionarenja i (ponovnog) naviještanja Radosne vijesti. Što misliš o tome?
Mnogi kažu da je tako! Ovdje uistinu ima duhovnih zvanja, ali problemi su organizacijske prirode. Obrazovanje je na niskim granama, župe su siromašne, planiranje i financije su uvijek problem, itd. Europa još uvijek može pomoći na tim poljima, možda ne treba toliko fizičke prisutnosti kao prije, ali treba neka povezanost. Dobra je ideja školovanje afričkih svećenika u Europi pa onda povratak u Afriku. Mnogi se i ne vrate, tako da već govorimo kako su oni misionari u Europi.
Već sam rekao da mislim kako je u mnogim stvarima teže biti svećenik u Europi negoli u Africi. Još nitko ne zna koji je to recept za "novu evangelizaciju". Ja sam bio u takvom projektu u Palestrini, nismo baš uspjeli, više smo saznali kako "ne treba" nego "kako treba"! Šteta! Morali bismo više ulagati u nove ideje i nove pristupe. Svakako više moliti, a manje se praviti pametni.
Što bi za kraj poručio našim čitateljima?
Pretpostavljam da su vaši čitatelji uglavnom studenti, ili neka mlađa "ekipa". Čini mi se da dolaze neki novi izazovi, na svim poljima. Nove tehnologije donose dobro i loše, pitanje je kako učiniti da prevlada dobro. Trebat će puno pametnih, obrazovanih, ali nadasve moralnih mladih ljudi. Ljudi koji će znati nositi svoju vjeru, koji će znati naći pravi pristup; više svjedoka, manje publike!
Zato je važno ulagati u ljude, u obrazovanje… Vjernik bi morao biti optimističan i vedar čovjek. Sad smo daleko od toga, mladi ljudi s razlogom bježe iz naših krajeva! Mnogi ih napadaju, umjesto da ponude neko rješenje. Trebalo bi napraviti malu "inventuru" kad je u pitanju sustav vrijednosti, i u Crkvi i u društvu! Vjerujem da će biti bolje, ali moramo ostati u Njegovoj blizini! Počnimo ispočetka braćo..!
__________________________
*Misija u Južnom Sudanu pod izravnom je upravom Generalnoga ministra Franjevačkog reda te nije potrebno slati financijsku pomoć!
**Ovaj intervju nije dopušteno preuzimati i objavljivati na drugim portalima. Naravno, moguće je podijeliti poveznicu na ovaj članak.
