U petak, 14. studenoga slavimo blagdan prvog hrvatskog sveca, šibenskog franjevca Nikole Tavelića...
Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Mk 16,15
Nakon 1300 godina hrvatske odanosti kršćanskoj vjeri i ulaska pod krilo
svete Majke Crkve, hrvatski narod napokon
dobiva svog prvog sveca. Crkva je 1970. godine, po prvi puta jednog od
hrvatskih sinova proglasila svetim, i to šibenskog franjevca Nikolu Tavelića.
Nikola Tavelić, naš prvi svetac i hrvatski velikan na području duhovnosti,
rođen je u hrvatskom kraljevskom gradu Šibeniku, iz plemićke obitelji, oko
1350. godine. Malo je točnih i sigurnih podataka o njegovu životu, osim datuma
njegove smrti. Umro je mučeničkom smrću 14. studenoga 1391. u Jeruzalemu od ruke Saracena, zajedno s
trojicom svoje braće. Umro je nakon što je onima koji je vjeruju u Krista pokušao navijestiti
Radosnu vijest.
Mladost provodi u rodnom kraju gdje i stupa u Franjevački red kada je došlo
vrijeme za to. Nakon što je zaređen za svećenika upustio se u misionarstvo, najprije
dvanaest godina u Bosni, gdje je propovjedao protiv krstjana i njihovog krivovjerja,
a potom u Svetoj Zemlji. Ondje je stekao palmu mučeništva položivši vlastiti
život za vjeru. Blaženim je proglašen 1889. godine, a svetim 21. lipnja 1970.
Svetim ga je proglasio papa Pavao VI. Godine 1937. u njegovu čast na Maslinskoj
gori u Jeruzalemu, prilikom hodočašća Hrvata u Svetu Zemlju, postavljen je i
posvećen oltar kojeg je posvetio mons. Alojzije Stepinac, tadašnji nadbiskup –koadjutor.
Sv. Nikola Tavelić prvi je ali ne i zadnji hrvatski mučenik, blaženik, svetac.
Njegova kanonizacija otvorila je put ostalim hrvatskim sinovima i kćerima da
dostignu slavu koju je i on sam doživio. Ali, ne onu ljudsku, nego Božju.
Vrijeme i prilike u kojima je on živio bile su potpuno drugačije nego
danas. Ali on je još uvijek i nama uzor, živi svjedok vjere, pogotovo u ovom
vremenu kada se živi kao da Boga nema. Sv. Nikola Tavelić nije živio za
ovozemaljska uživanja i slavu, već je najprije tražio Božje kraljevstvo i
njegovo ostvarenje, tek onda ono ostalo, koje mu se nadodalo samo. Prepoznao je
ono za što se isplati živjeti pa čak i položiti svoj život. Težimo i mi k tomu,
i trudimo se, potaknuti primjerom ovog našeg sveca – živjeti život kakav doliči
Kristovim učenicima i sljedbenicima. Budimo svjedoci naše vjere. Ne samo u
crkvama, nego ondje gdje je potrebnije, a to je naša zajednica, naša okolina. I
ne riječima, nego svojim životom.
