Mnogi često imaju dojam da je život u samostanu kao neki oblik zatvorenog života gdje je čovjekova sloboda ograničena. No, život s Kristom ruši sve zidove svih zatvora te donosi pravu slobodu. Česta je i prisutna idealizirana slika redovništva među ljudima. No, ovaj svijet unutar zidina daleko je od idealnog.
Prvi
sinonim za redovništvo za mene je radost. Prije nego sam se odlučio za
franjevaštvo, mislio sam da su svi franjevci sretni. To mi se činilo kao nešto što
dobiješ s habitom kojeg nosiš. Dok sam čitao o svetom Franji, ništa drugo nisam
mogao vidjeti u franjevaštvu nego upravo tu radost. Sve one događaje koje
donose Cvjetići, Legenda trojice drugova
i slični životopisi o svetom Franji uzburkali su maštu u meni i mogao sam vidjeti
nasmijane mladiće kako slijede tog siromaška. Možda je to upravo ono što me
privuklo franjevaštvu.
Sada – kada
vidim kako je to biti fratar – s još većim pouzdanjem mogu reći da je
franjevaštvo radost. Svjesni smo toga da ovaj put nije lagan jer zahtjeva puno
rada na sebi, a svi smo sami sebi najteži materijal za rad. Da. Uz tu muku, a
ujedno i povlasticu, rada na sebi – franjevaštvo donosi i neopisivu radost.
Barem meni. Kada znaš da si na nekom mjestu u određenom vremenu – znaš da te
Gospodin pozvao na služenje drugima – što drugo se u tebi može roditi? Svjestan
si toga da se ne trebaš brinuti za sebe, jer On to puno bolje radi – odmah si
slobodniji. Mnogi često imaju dojam da je život u samostanu kao neki oblik
zatvorenog života gdje je čovjekova sloboda ograničena. No, život s Kristom
ruši sve zidove svih zatvora te donosi pravu slobodu. Ruši sve stereotipe i
obogaćuje onoga koji se odlučio za siromaštvo, oslobađa dužnosti onoga koji se
odlučio na poslušnost jer to onda čini iz ljubavi.
Sve ono čega
se odričemo, kako bismo živjeli kao
nasljedovatelji Kristovi po primjeru svetoga Franje, dajemo drugima, a
zauzvrat Krist obilno uzvraća darovima koji se mogu dobiti samo uz potpuno
predanje. Tako se u naše živote potiho uvlači ona zarazna radost i postaje
neodvojivi dio nas.
Česta je i
prisutna idealizirana slika redovništva među ljudima. No, ovaj svijet unutar zidina daleko je od idealnog. I
njega čine ljudi. Jednako grešni kao i oni s druge strane zidina. Jedina
razlika je ta što smo se mi svojevoljno odlučili na postavljanje Krista kao
ideala u svem svom življenju. Radost koju kao redovnik osjećam smatram kao
ispunjenje onog obećanja koje je Krist izrekao na Gori blaženstava. Te riječi da se radujemo i od veselja kličemo jer
je velika nagrada za nas na nebesima. Kako se onda ne odazvati na taj poziv?
Biti redovnik
nije lagan zadatak, ali taj izbor donosi mnoštvo lijepih trenutaka u životu.
Svjedok toga je i sveti Franjo. Koliko je samo teških trenutaka prošao da bi
stigao do konačnog uzvišenja na brdu La Verna i zadobio Kristove rane te osjetio
onu istu ljubav koju je Krist osjećao dok je na križu umirao za sve nas. Uistinu,
redovništvo je život pun kušnji ali je i svaki dan novi početak za sve nas. Kako
i sveti Franjo reče: Započnimo, braćo,
ispočetka jer do sada nismo ništa učinili.
