Suočen sa vlastitim strahovima i ranama, Franjo dopušta Bogu da mu se približi i to postaje put njegovog susreta s Gospodinom tako što s Isusom silazi u ranjeno čovještvo kako svoje tako i drugih.
Svakoj temeljnoj promjeni u životu pojedinca prethodio je susret ili događaj koji je okrenuo naopačke dotadašnje promišljanje ili pogled na život. Takvi trenutci ostavljaju dubok trag jer su nezaboravno iskustvo. Ne samo da se pamti ono što je uzrokovalo promjenu, nego i prostor i vrijeme te svaki pojedini detalj vezan uz taj događaj. Upravo zato što je to od velike važnosti i ostavlja sjećanje koje se ne može otrgnuti od osobe. Pod ovim, misli se na temeljno životno iskustvo.
Sveti Franjo Asiški sanjao je postati slavni vitez čime bi stekao ugled i moć. Stremio je za tim i dao mara i truda kako bi njegov san postao stvarnost. U ratu između Asiza i Peruđe, završio je u zatočeništvu, što je ozbiljno utjecalo na njegovo zdravlje. Kada se tjelesna snaga povukla, a on našao daleko od vanjske bitke, uslijedilo je duboko promišljanje koje je uzrokovalo unutarnju promjenu. Slab i izranjen, Franjo je počeo uočavati slabost i ranjenost drugih. Franjino temeljno duhovno iskustvo zapravo je susret s gubavcima. On to vrlo jasno kaže u Oporuci kada na pravo mjesto u svojim posljednjim riječima stavlja susret s gubavcima s kojima je sve počelo: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru: dok naime bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce. Ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe. A kad sam odlazio od njih, okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko; i poslije sam malo ostao, pa otišao iz svijeta.“ Sam pogled na gubavce u Franji je izazivao gorčinu, a Božja milost je učinila da je iskazavši milosrđe osjetio duševnu i tjelesnu slast. Tu je Franjo iskusio Božje milosrđe prema ostavljenima, bolesnima i marginaliziranima. Suočen sa vlastitim strahovima i ranama, Franjo dopušta Bogu da mu se približi i to postaje put njegovog susreta s Gospodinom tako što s Isusom silazi u ranjeno čovještvo kako svoje tako i drugih. Njegova temeljna okupacija postaje kako svoje rane i rane drugih pretvoriti u znakove Isusa Krista, pristupiti pozitivno kako bi iz tih rana Božja snaga zasjala.
Pred kraj svoga života, 1224. godine Franjo odlazi na La Vernu. Njegovo tijelo bilo je bolesno i slabo, sve više se razilazio s braćom po pitanju poslanja Reda. Bolestan i razočaran odlazi na La Vernu. Tada se susreće s gubom svoga tijela. Prolazio je kroz duhovnu i tjelesnu krizu. U dubokoj molitvi pronalazi svjetlo u tami. Potpuno ogoljen pred Raspetim Kristom, Franjo ponovno doživljava Božje milosrđe i ljubav koja će utisnuti rane na njegovom tijelu, to su rane Spasiteljeve. Okrenuvši svoj ja prema Božjem Ti pronašao je odgovor na svoja pitanja i traženja tako što je ponovno doživio Božje milosrđe i ljubav. „On je u svom ljudskom i vjerničkom iskustvu dotaknuo neke univerzalne ljudske stvarnosti kao što su patnja, siromaštvo, marginaliziranost i ponovno je ukazao da je u njima Krist prisutan što je trajno obilježilo i promijenilo kršćansko shvaćanje društva i ljudskih odnosa. Iz iskustva vlastite ranjivosti, fizičke i duhovne, koja se na poseban način Franji otkrila kroz rane na njegovom tijelu, čini se kako se Franjo u konačnici ponovno povezao s izvorom svoga duhovnog iskustva – s milosrđem i samilošću prema rubnima i napuštenima svih kategorija i vremena, gubavcima tadašnjim i sadašnjim. Rane na tijelu čovječanstva traže od nas danas isti odgovor koji je dao Franjo u svoje vrijeme.“
S gore La Verne Franjo je kao plod susreta s Gospodinom ponio najljepše relikvije, a to je cedulja na kojoj su s jedne strane Pohvale Bogu višnjemu, a s druge Blagoslov bratu Leonu. Hvaliti Boga i biti blagoslov bratu čovjeku put je koji vodi do susreta s Bogom koji se objavio u siromašnom i raspetom Kristu!
