Biti spreman učiti od najmanjih, pa i od onih za koje si siguran da manje znaju od tebe, to je umijeće koje prerasta u vrline, pa čak i herojsku krepost.
Vrlo često je malena granica između malenosti i uznositosti, poniznosti i oholosti, iskrenosti i nepovjerenja u bližnjega, radosti i žalosti, suživota i bratstva, a ta granica zove se ili bi se mogla zvati poučljivost. Misliti o nekom velikom misliocu ili filozofu nije moguće bez njegovih učenika, koji su spremni žrtvovati sebe kako bi darivali učiteljev nauk drugima, te oni na taj način nastavljaju njegov rad i njegovu misao koju je nosio i posjedovao. Tako je to bilo sa Sokratom, Platonom, Aristotelom, Augustinom, brojnim mnoštvom apostolskih i crkvenih otaca, Anselmom i Tomom Akvinskim, Bonaventurom i Duns Scotom, Kantom i Hegelom, Nietczeom i Marxom, te mnogobrojnim drugim filozofima i misliocima (da dalje ne nabrajam), čije ideje i misli i danas žive te pokreću njihove učenike.
No ovdje se ne bih toliko obraćao na ove spomenute učitelje već na one nespomenute kojih je puno više a koji su svi posjedovali jednu tajnu, nama često neznanu, ne znam ni sam iz kojih razloga. Ta tajna i zapravo nije neka tajna jer je svatko od nas u sebi nosi te ona tako ontološki određuje čovjeka kao biće koje misli i prihvaća, ali ne sve, zdravo za gotovo, već kritički i racionalno. Ta tajna je i u ovo kratkom tekstu već spomenuta te je definirana kao granica, tanka linija koja odvaja mnoge suprotnosti koje mogu i govore o osobi. Da čovjek kojim slučajem ne posjeduje dar poučljivosti možemo se s pravom zapitati bismo li mogli danas ovaj tekst čitati i razumjeti ga. Jer za njegovo razumijevanje bijaše nam potrebno znanje i to znanje koje smo primili od roditelja ili pak marljivih, više ili manje, učiteljica i učitelja, prihvatili i usvojili, zasigurno i prisvojili te ga ni ne pomišljamo nekom drugo pripisivati. To spada u ono što mi jesmo: osoba spremna učiti (homo sapiens –uman čovjek).
No, danas je možda aktualnije, bilo 'vani' u svijetu, a možda i više u samostanu, pitanjekoje duboko određuje naše temeljne odnose prema Stvoritelju i stvorenju (s naglaskom da taj odnos može itekako biti narušen), a to je: od koga učiti? Ali ne samo učenje radi učenja, nego većma učenje radi znanja, radi spoznaje koja će graditi a ne narušavati naše temeljne odnose.
Ovo pitanje zasigurno nije samo pitanje našega vremena nego se ono pojavljuje sa samim društvenim životom kao takvim, jer i taj društveni život pretpostavlja slobodu koja može biti zakinuta slobodom drugoga čija je možda jača i utjecajnija, a nema razloga za to budući da u društvu treba vladati jednakost. Pitanje jest to koje se postavlja posebno u obiteljima, u zajednicama zajedničkog života koja se nazivaju bratstvima, u fakultativnim zajednicama, na kraju krajeva u jednoj religijskoj zajednici kojoj pripadamo. Pitanje je to koje prati naše susrete i druženja, naše rastanke i sastanke, naše dijaloge i monologe, naše znanje i neznanje, te kao takvo bitno govori o našoj identitetskoj odrednici ljudskih bića spremnih ući u odnose koji mogu promijeniti naše živote do te mjere da nismo prepoznatljivi ni svojim bližnjima (pritom bližnje ne mislim u strogo biblijskom smislu koji je puno širi pojam, već konkretne ljude s kojima dijelimo svakodnevicu života).
Da ne zaboravimo naše pitanje kojem smo se odvažili podijeliti nekoliko trenutaka dragocjenog vremena. Od koga učiti??? Je li nužno učiti samo od onih koji imaju nekakve akademske titule koji su za pojedina stručna područja kompetentni ili smo pak dužni učiti i od onih koji tu kompetenciju nemaju, ali imaju životno iskustvo i mudrost za koju treba reći da ne dolazi iz knjiga, ali može donekle doći i preko njih? Iskustvo i mudrost su neprocjenjiv dar koji mogu igrati ulogu u stvari poučavanja ali i u stvari učenja. Ta dva aspekta upravo su locus credibilis (mjesto od povjerenja) učitelja, ali i poučenoga.
U našoj franjevačkoj zajednici, koju nazivamo bratstvom, u kojoj živimo često se spominju riječi svetoga Franje kako treba učiti od svakoga, pa čak i od novaka. Ta radikalnost Franjine riječi govori o veličini njegova duha i o znanju koje je posjedovao o vrijednosti poučljivosti. Biti spreman učiti od najmanjih, pa i od onih za koje si siguran da manje znaju od tebe, to je umijeće koje prerasta u vrline, pa čak i herojsku krepost. Potrebno je, dakle, učiti od onoga brata koji nam je konkretno darovan u ovoj zajednici. Učiti znači promijeniti koji put svoje mišljenje, ne suobličivši ga misli mase, nego sagledavši ga kritički i racionalno i prepoznajući ga kao bitan konstitutivni element svojega rasta. U tom odnosu može svatko biti i učitelj i učenik, ali da bismo mogli posjedovati vrline učitelja potrebno je srce učenika, tj. ono srce koje se spremno promijeniti za, da se simbolički izrazim, 180 stupnjeva. To je srce učenika teško imati jer zahtijeva, kao i svaka vrijedna stvar, žrtvu. Žrtva nam tako pokazuje vrijednost nečega bilo stečenoga ili onoga što tek trebamo steći. No žrtva ne treba plašiti, već dapače treba biti poticaj što smjelijem zauzimanju stava sticanja poučljivosti.Pogledavši i uvidjevši istinu riječi i potrebitost realne snage poučljivosti u nama se stvara most koji može biti često porušen našim „ja“ koji nadvladava temelje i ne dopušta gradnju ove junačke vrline. Promjena svojega „ja“ temelj je mosta poučljivosti jer pritom stvaramo prostor u kojem se iskreno može stvoriti odnos „mi“ u kojem ne nestaje ni moje „ja“, ali ni „ti“ onoga drugoga s kojim ulazimo u taj dijalog koji pretpostavlja spomenuti most. „Mi“ je dakle prostor u kojem onaj „ti“ može biti i jest jednak mojemu „ja“, jest jednak meni u svemu (pritom sve ne obilježava način razmišljanja nego dostojanstvo i poštovanje), te nikako ne biva povrijeđen i smatran bezvrijednim. Taj dijalog pretpostavlja spomenuti potrebni prostor poučljivosti koji dopušta drugome da bude drugi i kao takav oblikuje moj odnos prema drugima i Drugome koji su različiti od mene.
Postati učenik, u prvom smislu znači imati poučljivost koja pretpostavlja znano neznanje (docta ignorantia) kako je to izrekao još Augustin, ali pretpostavlja i sposobnost prihvatiti pomoć od onoga od kojega se nismo nadali, o kojem možda i ne mislimo baš najbolje, te nam i nije drag, ali tu je sa svojom spremnošću i samo očekuje našu riječ: „Molim te, pomozi mi!“ Izreći tu rečenicu nije nimalo lako jer znači posjedovati što je gore spomenuto pod pojmom poučljivost, a to je poniznost, malenost, iskrenost, povjerenje, ljubav prema istome, ali ne ljubav iz sebičnih koristi, bratstvo koje se očituje u spremnosti biti brat u svakoj situaciji, bila ona zgodna ili nezgodna.
Zahtjevnost poučljivosti je velika, spremnost na mijenjanje mala, zato molim Učitelja svih učitelja, Onoga koji nas svojom poučljivošću izbavi iz vlasti smrti, čovjeka i Boga, Isusa iz Nazareta, kako bi mi dao srce carinika (usp. Lk 18, 13) da uspijem spoznati kako sam samo „prah na tezulji“ i, da uočim ako na nju stanem, da bi od „daha lakši bio“, jer bi mi ta spoznaja pomogla utoliko što bi postao svjestan istine o sebi i mogao iznova izgraditi krepost koja stvara bratstvo, a ta je krepost, krepost poučljivosti.
